Sućuraj kao inspiracija: Kolekcija nakita nastala iz tišine, mora i mediteranskog ljeta

Sućuraj kao inspiracija: Kolekcija nakita nastala iz tišine, mora i mediteranskog ljetaNa samom istoku otoka Hvara, daleko od užurbanog ritma i turističke buke, nalazi se Sućuraj – mjesto u kojem se život još uvijek mjeri morem, tišinom i suncem. Upravo je ondje dizajnerica Suzana Vuljan pronašla inspiraciju za kolekciju nakita “This Must Be The Place”, nastalu kao hommage sporijem življenju, prirodnim materijalima i autentičnom Mediteranu koji polako nestaje. Ovdje se živi.Na samom kraju otoka Hvar, u mjestu Sućuraj, život još uvijek ima drugačiji ritam. Tiši je, sporiji i nekako bliži čovjeku. Zimi ovdje živi tek dvjestotinjak stanovnika, a dani prolaze uz buru, ribarske priče i zvuk valova koji se odbijaju o kamen. Kada zamiriše prva kadulja i sunce ponovno zagrije kamene kale, mjesto se polako budi.U Sućurju vrijeme često zastane na trenutak. Dovoljno dugo da se čovjek prisjeti kako su ljudi nekada živjeli, oslonjeni na vlastite ruke, more i zemlju. Ovdje se još uvijek poštuje kamen, vjetar i tišina. Još od vremena Petar Hektorović, ovdje se život mjerio morem, čovjekom i tišinom. Na otoku čovjek nauči koliko mu zapravo malo treba, malo mira, malo sunca i dovoljno vremena da ponovno čuje sebe.Suzana Vuljan, dizajner, pola godine provodi upravo ovdje, između obiteljskog posla i vlastite duše. Dani na otoku ispunjeni su radom, izradom nakita, dobrim knjigama, dugim plivanjima i šetnjama uz more u kasna popodneva, kada cijeli otok miriše na sol i borove.Toma Bebić jednom je rekao: „Duša se ne može objasniti.” Možda je upravo zato ljudi ovdje više osjećaju nego pokušavaju izreći. Iz tog načina života nastala je i kolekcija This Must Be The Place. Kolekcija koja ne pokušava pratiti trendove, već osjećaj Mediterana kakav se danas sve rjeđe pronalazi. Kako i sama Suzana kaže: „Na Hvaru sam naučila da ljepota nema potrebu biti glasna.”Školjke, biseri i drago kamenje spojeni su s nehrđajućim čelikom u komadima nakita koji nose jednostavnost ljeta i ljepotu prirodnih materijala. Minimalistička forma susreće teksture mora, kamena i sunca. Svaki komad nastaje polako, ručno i bez potrebe za suvišnim. U njima ostaju tragovi otoka. Nakit ne pokušava dominirati, već pratiti osobu koja ga nosi, kao mali podsjetnik na more, ljeto i dane kada vrijeme sporije prolazi.Kažu da se čovjek uvijek vraća mjestima na kojima je bio svoj. Na Hvaru je to najčešće rano ujutro, kada su boje mekše, more mirno, a otok još uvijek pripada samo svojim ljudima.I na kraju, uvijek ostane more.