Od luksuznih torbica do tenisica, nakita i odjeće, krivotvori se sve što je modno, u trendu, poželjno i viralno. Pripadnost tom svijetu luksuza te odjećaj "skupoće" očito su sve moćniji, tako da fejkovi ozbiljno ugrožavaju modnu industriju, njezinu vjerodostojnost i održivost. Ulaskom u 2025. godinu, tržište lažnjaka ne samo da se širi, već se i prilagođava: više nije riječ o neuvjerljivim kopijama na uličnim štandovima, nego o sve sofisticiranijim imitacijama koje nerijetko pronalaze put do online platformi koje slove kao pouzdane, poput Vinteda ili Vestiaire Collectiva.Prema izvješću “State of Counterfeiting” koje objavljuje Entrupy, tehnološka tvrtka specijalizirana za autentifikaciju luksuznih predmeta pomoću umjetne inteligencije, najčešće krivotvoreni brend u 2025. godini ponovno je Louis Vuitton. Čak 32,8 % artikala koji su pristigli na verifikaciju pokazalo se lažnima, što jasno ukazuje na razmjere problema. Odmah iza njega nalazi se Prada s 14,42 %, a slijede Gucci, Chanel i Saint Laurent, dok se Goyard, čija prepoznatljiva St. Louis tote torba redovito puni društvene mreže, također svrstava među najugroženije, s visokih 18,4 % potvrđenih krivotvorina.U galeriji pogledajte najljepše maksi haljine iz ponude omiljenih high street dućana:Krivotvori se sve, od logotipa i silueta do materijala. Pradin najlon, kao i karakteristični monogrami kuća Louis Vuitton, Chanel i Gucci, sve su češći predmet imitacije, osobito na artiklima od teleće i janjeće kože. No možda najalarmantnije u svemu jest činjenica da sve više potrošača ne pokušava ni prikriti što kupuje. Popularnost proizvoda poput tzv. Walmart Birkin torbe jasno govori kako se luksuz više ne promatra kao autentičnost, već kao simbol koji se može posjedovati i bez certifikata.Ono što dodatno dolijeva ulje na vatru jest konstantan rast cijena u luksuznom segmentu. Posljednjih godina svjedočimo drastičnim poskupljenjima najtraženijih komada, što dodatno gura dio kupaca prema crnom tržištu. Torbe koje su se još donedavno prodavale po cijeni od oko 2000 eura danas bez problema dosežu i dvostruko veću cijenu, čak i za modele iz stalne ponude. Ta sve izraženija ekskluzivnost, iako strateški osmišljena kako bi očuvala status luksuza, u praksi sve više rezultira time da se kupci okreću jeftinijim, često ilegalnim alternativama.Pri tome dodatno zabrinjava činjenica da su današnje kopije toliko vješto izrađene da ih je ponekad gotovo nemoguće razlikovati od originala. Iako se stopa lažnih torbi i tenisica u 2024. godini minimalno smanjila, s 8,9 % na 8,4 %, ukupna količina krivotvorenih modnih artikala nastavlja rasti. Problem se ne zadržava samo na razini vlasništva i prestiža, već ulazi i u sfere ekologije i radnih prava. Većina lažnih proizvoda izrađena je od jeftinih sintetičkih materijala niske kvalitete i vrlo kratkog vijeka trajanja, što znači da u vrlo kratkom roku završavaju na odlagalištima bez mogućnosti reciklaže. Modna industrija ionako se suočava s problemom prekomjernog otpada, a porast krivotvorina dodatno pogoršava taj ciklus. Šteta, međutim, nije samo materijalna. Prema podacima Europskog ureda za intelektualno vlasništvo (EUIPO), krivotvorine unutar EU-a svake godine uzrokuju gubitke veće od 60 milijardi eura, a odgovorne su i za nestanak više od 430.000 radnih mjesta. Osim toga, gotovo 97 % krivotvorenih artikala predstavlja potencijalni zdravstveni rizik, osobito u slučaju odjeće i modnih dodataka koji su često tretirani kemikalijama koje mogu izazvati alergije, iritacije i druge zdravstvene probleme.Kako bi se suprotstavile sve sofisticiranijim krivotvorinama, modne kuće sve se više okreću tehnološkim rješenjima poput Entrupyja, koji koristi umjetnu inteligenciju za detaljnu analizu i verifikaciju autentičnosti. Dodatno ulažu u razvoj digitalnih certifikata, blockchain tehnologije i personaliziranih QR kodova, ne bi li kupcima omogućile veću transparentnost i sigurnost prilikom kupnje.No postavlja se pitanje može li tehnologija zaista riješiti problem čiji su korijeni dublji i to u psihologiji potrošnje, statusa i percepcije luksuza. U svijetu u kojem se prestiž sve češće imitira, a stvarni luksuz postaje sve manje dostupan, možda bismo se svi trebali zapitati ne tko koga kopira, nego što to zapravo danas luksuz znači.U suvremenom svijetu luksuz sve manje podrazumijeva materijalnu vrijednost, a sve više postaje stvar dojma, osjećaja pripadnosti određenom sloju, simboličkog statusa i pažljivo konstruirane slike. Riječ je o igri percepcije u kojoj proizvod sam po sebi, bez obzira na vrstu kože, kvalitetu šava ili porijeklo metala, više nije nužno središte vrijednosti. Umjesto toga, luksuz postaje ono što predstavlja, a ne ono što jest.Cijena, ta prividna garancija ekskluzivnosti, često je napuhana i određena tržišnom potražnjom, ograničenim serijama, algoritmima, modnim kapitalom i pažljivo izgrađenim marketingom. Na mjestu koje odlučuje sjede čelnici velikih korporacija, a njima je zarada zapravo jedini smisao, stoga cijena treba biti ekstremna.No, sami predmet je pritom tek početna točka. Naime, ono što se kupuje nije torba, već osjećaj – pripadnosti, poželjnosti, dominacije ili estetike. Upravo zato nastaju disbalansi između stvarne kvalitete i cijene: dok materijalna vrijednost ostaje na istoj razini ili čak pada, simbolička vrijednost proizvoda eksponencijalno raste jer o njoj odlučuju šefovi gladni ekstremne zarade.U takvom kontekstu lažnjak više nije nužno "lažan". Ako torba imitira poznati model dovoljno vjerno da izazove isti dojam, zadovolji isti estetski impuls i ispuni istu društvenu funkciju, onda je za mnoge – "dovoljna". Estetika pakiranja, odabir pravog kadra, svjetlo koje ističe logotip i pažljivo konstruirani dojam na društvenim mrežama često vrijede više od stvarnog certifikata autentičnosti. U tom smislu, prava vrijednost luksuza više se ne nalazi u materijalu, već u našem umu, u tome kako ga mi doživimo i, što je još važnije, kako ga drugi dožive u našem prisustvu ili na našem profilu.Društvene mreže kao filter stvarnosti dodatno relativiziraju granicu između originala i kopije. Ako se dojam luksuza može postići uz fragment estetskog koda, odnosno boju, oblik, siluetu i logo, onda je stvarnost postala fleksibilna. U takvom društvu, koje je vizualno i instantno, lažnjak prestaje biti lažan jer je ispunio svoju osnovnu funkciju: dao je osjećaj vrijednosti, moći, pripadnosti i poželjnosti. To nas navodi na dublje pitanje – je li stvarno važno tko je izradio torbu ili kako se mi u njoj osjećamo i kako je ona dočekana u digitalnom prostoru koji većinu života oblikuje? Luksuz se tako sve više udaljava od konkretnih vrijednosti i pretvara u psihološki konstrukt. On, dakle, nije ono što nosimo, nego ono što vjerujemo da nosimo.
