U posljednje vrijeme, zbog dolaska hladnog vremena, naša kosa se često pretvara u džunglu. Kad kosa podivlja od vlage, onda nam uistinu dobro dođu rajfovi, gumice, marame i drugi dodaci za kosu, kako bi ju ukrotili. S tim se slaže i vlasnica hrvatskog brenda Vunikat.Samo ime vam govori da vlasnica Katarina Glamuzina kreira unikatne proizvode koji su ručno rađeni različitim tehnikama i od različitih materijala koji su prirodni i, često, reciklirani. No, nama su za oko posebno zapeli njezini rajfovi, a Katarina nam je otkrila kako je sve krenulo:– Prije desetak godina teško sam se razboljela. Nakon bolničkih dana slijedio je dugotrajan oporavak, no, nažalost, sastavni dio moje bolesti su trajna životna ograničenja. Borila sam se s činjenicom da mi se život promijenio iz korijena. Užurbani poslovni ritam ustupio je mjesto višku vremena koje je trebalo ispuniti te zapravo ponovo osmisliti život. Bolest me na neki način vratila u djetinjstvo. Bila sam kreativno dijete, crtala sam, plela, kukičala, vezla, izrađivala vunene lutke… I tako me zapravo dramatičan životni rez vratio onomu što sam najviše voljela raditi. Zaposlila sam i ruke i misli, a rezultat su bili originalni darovi za drage ljude. –Prije nekoliko godina otvorila je profil na Instagramu, preko kojeg se povezala s drugim kreativcima koji su joj bili poticaj i inspiracija. Prodaja joj u početku nije bila ni na kraj pameti, no kako je s vremenom počela dobivati sve više upita, suprug ju je ohrabrivao te na kraju i nagovorio da hobi pretvori u nešto ozbiljnije, pa je on proširio djelatnost svoje male firme.Kao ljubiteljica mode iz 90-ih godina, ona obožava kombinirati najluđe boje, one koje bi većini bile nespojive, i to radi na najbolji mogući način– Ja sam dijete 80-ih. Moja je mama plela, kukičala i šivala. Bila je majstorica u prekrajanju te je od tatine i svoje stare odjeće izrađivala haljine, suknje i bluze za mene i sestru. U to su se vrijeme u školi nosile kute, koje su bile nekakav oblik uniforme, no mi smo se ipak izdvajale maminim neobičnim modelom s mnogo našivaka i džepova. Tada je to bio način života, koji je dijelom bio uvjetovan skromnom ponudom i financijskim mogućnostima, no kreativnost i zanatsko umijeće običnih žena toga vremena meni je vječna inspiracija. Tu inspiraciju nastojim prenijeti pratiteljima na Instagramu. Osim što predstavljam svoje rukotvorine, trudim se potaknuti i druge da, umjesto da odu u obližnji prodajni centar, uzmu igle ili kukicu u ruke, kupe pokoje klupko vune, pogledaju videoinstrukcije na internetu te si sami ispletu šal ili kapu. Vrlo je jednostavno, a znanstveno je dokazano da ima terapeutski učinak – ispričala nam je Katarina.Kod izrade proizvoda, bira samo kvalitetne materijale – pamuk, viskozu, lan te pređe s visokim udjelom vune. Svaki od tih materijala ima svoje posebnosti, no najviše voli vunu, a rado i ‘udomi’ različite pređe koje prijatelji i znanci pronađu u zakutcima ormara svojih baka. Iako u ponudi ima različite odjevne predmete i dodatke, najviše zapravo voli kragnice:– Posebno volim kukičati kragnice jer me podsjećaju na mamu. Ona ih je voljela izrađivati pa smo ih sestra i ja često morale nositi. Nismo time bile baš oduševljene, a danas mi je to jedna od najdražih uspomena. –I njezin rad posebno je ispunjava i puni nekom pozitivnom energijom pa na pitanje što ju najviše ispunjava kaže:– Na ovo pitanje najlakše je odgovoriti i znam da moj odgovor nije nimalo originalan: najveća je nagrada zadovoljan kupac. Zahvalna sam na svakoj narudžbi i duboko me dirne kad pomislim da se netko u bogatoj ponudi talentiranih domaćih kreativaca odlučio baš za moj predmet. – Trenutačno je kupci pronalaze preko društvenih mreža ili po preporukama. Voli taj osobni pristup, a s obzirom na to da je kukičanje dugotrajan i zahtjevan proces, nema tu mjesta za veliku proizvodnju. No, Katarina i dalje sanja o otvaranju malog dućana u kojem će moći prodavati svoje proizvode:– Možda bih trebala odgovoriti drugačije, ali moram biti iskrena pa reći da nemam zapravo viziju brenda, a ni velike planove. Moja bolest, a, nažalost, i povijesne okolnosti u kojima živimo unatrag nekoliko godina (pandemija, potresi, ratovi) naučili su me manje planirati, a više se prilagođavati situaciji. U krizama čovjek nužno biva oslobođen suvišnog, prioriteti se na neki način sami poslože. A kad razmišljamo o nužnom i prioritetima, zasigurno ne pomislimo na modu i modne dodatke. No sitnice su začin života, kreativno izražavanje u prirodi je ljudskih bića zato bih zaista voljela da moje rukotvorine budu upravo te sitnice koje će unositi dašak radosti u sivilo svakodnevice. Možda nemam viziju, ali ipak se usudim sanjati o malenu dućanu u kojem ću jednoga dana prodavati svoja pletiva, ali i održavati radionice ručnog rada – otkrila nam je.– Ne nedostaje mi novih ideja, ni želje za stvaranjem i napredovanjem. U svakom trenutku imam na kukici po nekoliko započetih radova. Ne radim po shemama i predlošcima, što nosi sa sobom mnogo pogrešaka i paranja, ali zato je svaki predmet koji izradim unikatan. Jedino što znam ponoviti, i što mi nikada ne dosadi ponovo izrađivati, moji su prepoznatljivi „bobičasti“ obruči od pamučnog konca. Oni su Vunikatov zaštitni znak – zaključila je.
