U današnjem društvu, gdje se od muškarca očekuje da bude stijena, hranitelj i vođa, pritisak za postizanjem uspjeha nikada nije bio veći. Mnogi žive prema nepisanom pravilu da moraju biti nepobjedivi, sposobni podnijeti svaki teret bez prigovora. No, iza te fasade savršeno kontroliranog života često se odvija tiha bitka. Fenomen poznat kao "visokofunkcionalni burnout" pogađa upravo one koji naizgled imaju sve pod kontrolom – uspješni su na poslu, ispunjavaju sve obveze i djeluju kao da mogu sve. Ipak, iznutra se osjećaju potpuno iscrpljeno, otuđeno i na rubu kolapsa. To nije slom koji se događa preko noći, već postupno izgaranje koje tinja mjesecima, pa čak i godinama, hraneći se ambicijom i potisnutim emocijama.Razlog zašto muški burnout često ostaje neprimijećen leži duboko u društvenim očekivanjima. Od malih nogu, dječake se uči da "budu muškarci", što se prevodi kao potiskivanje osjećaja, pokazivanje snage i izbjegavanje bilo kakve naznake ranjivosti. Traženje pomoći doživljava se kao znak slabosti ili neuspjeha, zbog čega mnogi muškarci svoje probleme nose u tišini. Stigma koja okružuje mentalno zdravlje dodatno pojačava taj teret, stvarajući strah od osude ili gubitka profesionalnog statusa. Umjesto da priznaju kako se osjećaju, mnogi usvajaju "work harder" mentalitet, vjerujući da će još više rada riješiti problem, ne shvaćajući da time samo dolijevaju ulje na vatru i ubrzavaju put prema potpunom izgaranju.Simptomi izgaranja kod muškaraca često su atipični i lako ih je zamijeniti s običnim stresom ili lošim danom. Dok se depresija tradicionalno povezuje s tugom, kod muškaraca se često manifestira kao pojačana razdražljivost, cinizam ili izljevi bijesa. To mogu biti kratki, ali intenzivni ispadi u prometu, frustracija zbog sitnica ili oštre reakcije prema partnerici i djeci. Fizički znakovi su također prisutni i podmukli: kronični umor koji ne nestaje ni nakon osam sati sna, uporne glavobolje, bolovi u mišićima i leđima, probavne smetnje i oslabljen imunitet koji vodi čestim prehladama. Ovi se simptomi nerijetko ignoriraju ili pripisuju napornom radnom tjednu, dok su zapravo alarmi koje tijelo šalje.Možda najopasniji znak burnouta nije eksplozija, već implozija – tiho gašenje koje se manifestira kao emocionalna otupjelost. Muškarac koji izgara prestaje osjećati strast prema poslu, gubi interes za hobije koji su ga nekada ispunjavali i osjeća se otuđeno od prijatelja i obitelji. To nije lijenost, već stanje u kojem je živčani sustav toliko preopterećen da je kao obrambeni mehanizam odlučio "isključiti" osjećaje. Takvo stanje često vodi do nezdravih mehanizama suočavanja, poput prekomjernog konzumiranja alkohola, zlouporabe supstanci, prejedanja ili bijega u virtualni svijet. To nisu rješenja, već načini da se privremeno umrtvi osjećaj praznine i besmisla koji izgaranje donosi.Paradoksalno, najvećem riziku od burnouta izloženi su upravo oni najsavjesniji, najambiciozniji i najpožrtvovniji pojedinci. Njihova težnja za perfekcionizmom i potpunom kontrolom tjera ih da preuzimaju previše odgovornosti, zanemaruju odmor i brišu granice između poslovnog i privatnog života. Pritisak uloge glavnog financijskog skrbnika obitelji stvara dodatan strah od neuspjeha, zbog čega se odmor i briga o sebi doživljavaju kao luksuz koji si ne mogu priuštiti. U takvom okruženju, ambicija prestaje biti pokretač i postaje zamka koja vodi u začarani krug iscrpljenosti.Priznavanje problema prvi je i najvažniji korak prema izlasku iz začaranog kruga izgaranja. Burnout nije znak slabosti, već signal da je dosadašnji način funkcioniranja neodrživ. Razgovor s partnerom, prijateljem ili stručnom osobom može donijeti ogromno olakšanje i staviti probleme u novu perspektivu. Terapijski pristupi poput kognitivno-bihevioralne terapije nude konkretne alate za upravljanje stresom i promjenu negativnih obrazaca razmišljanja. Važno je shvatiti da briga o mentalnom zdravlju nije odustajanje od ambicija, već ulaganje u dugoročnu otpornost. Vraćanje kontrole nad vlastitim životom ne znači postati pasivan, već naučiti kako biti snažan na održiv način, čuvajući energiju za ono što je uistinu važno. Pomoć je dostupna, a prvi korak je najteži, ali i najvažniji.
