Na papiru je glumica, lutkarica i lutkarska redateljica, ali kod kuće – među mirisima svijeća, vrećama gline i tišinom vlastitog ateljea – Ivana Vukićević pretvara se u “polukeramičarku u polunastajanju”. Njezin brend, Riva Ceramics, nastao je iz potrebe za stvaranjem, bez pritiska, bez žurbe, i bez očekivanja, ali s puno osobne autentičnosti.Iako profesionalno dolazi iz svijeta kazališta, Ivana je prije nešto manje od dvije godine pronašla novi medij izražavanja – glinu. Na tom je putu spojila nepredvidivost umjetničkog stvaranja s prizemljenom taktilnošću ručnog rada.– Na žalost ili sreću, većina ljudi iz naše branše ima toliko puno posla, da se pri nedostatku istog nerijetko događa šok i već standardno pitanje „Tko sam ja i što želim od života?“. Tako se i meni prije nešto manje od 2 godine dogodilo da sam, nakon već završenih 5 godina glume i lutkarstva, diplomirala i MA lutkarske režije, a u svom matičnom kazalištu nisam bila u podjeli za novi projekt. Dogodilo se ono najbolje i najgore – dobila sam slobodno vrijeme! Znajući da me čekaju čak dva slobodna mjeseca, popunjena samo predstavama koje već igram, odlučila sam isprobati nešto što sam oduvijek željela, a nisam imala prilike niti mogućnosti. Glinu! Glina za razliku od kazališta „šuti“ i zato ju volim. Samo smo ona i ja. Nema kritika, filozofiranja, a bome niti prijetvornosti. Ako sam dobro napravila posao – dobra je i čitava, ako nisam – pukne. I jedan i drugi proces su svaki puta iznova jedan veliki pokus, put u koji ulažemo trud i ljubav, bez očekivanja, samo s nadom da će ispasti najbolje što možemo. Ponekad to nije uspješno. I to je divno, ako smo pomireni s tim. (A ne preostaje nam ništa drugo nego se pomiriti!) – otkriva nam.U svojoj biografiji, Ivana na Instagramu ponosno ističe “extra slow handmade pottery”. To nije marketinški trik, nego doslovan opis njezinog ritma rada, koji joj omogućava da keramiku ne doživljava kao pritisak, već kao prostor igre i učenja.– Extra slow nema nikakvu romantičnu ideju iza sebe, osim toga da sam ekstremno spora u izradi jer tek učim (vjerujem da će taj proces još dugo trajati) i ne želim si od ovog lijepog procesa stvoriti pritisak. Osim toga, keramika zaista ne dopušta naše hirove i ne popušta našim htijenjima da nešto bude brže ili da se ide prečicom. Onako je kako ona želi, kako mora biti da bi proces bio uspješan – objašnjava.Ljubav prema stvaranju rukama nije došla preko noći. Ivana priznaje kako je od djetinjstva voljela modelirati plastelin, a kroz akademiju otkrila vlastiti talent za izradu lutaka i scenografskih detalja. Prvi susret s glinom bio je, kako kaže, ljubav na prvi dodir.– Vjerujem da svi od malena imamo u sebi tu potrebu za stvaranjem rukama. Tada sam obožavala plastelin, a kroz akademiju sam otkrila da nisam baš netalentirana za izradu lutaka, manje scenografije i rekvizite, a i estetski nisam bila baš tako loša. Kad sam naručila prvih 20 kg gline, bila je to ljubav na prvi dodir, ljubav na prvih 828484 neuspješno izrađenih predmeta. Nakon što je u moj dom stigla i peć za keramiku, shvatila sam da osjećaj božićnog jutra može trajati čitave godine! –Estetski potpis Riva Ceramics još je uvijek u fazi traženja, ali Ivana ne žuri. Dopušta si eksperimentiranje, istražujući pritom organske forme i tonove koji najbolje odražavaju njezin trenutni unutarnji svijet.– Riva se još traži u svom izričaju i potpisu. Dopuštam si eksperimentiranja i radove koji bi najbolje odrazili moj unutarnji svijet. Ponekad su to radovi raznih boja, a ponekad minimalistički proizvodi zemljanih tonova. Ono što me više privlači su svakako organske forme prirodnih tonova i veći komadi kojima se tek planiram posvetiti ovo ljeto – otkrila nam je Ivana.Proces izrade keramike za Ivanu nije serijska proizvodnja, već ritual. Uz dobru glazbu, mirise i poneku dozu Wembley atmosfere iz 90-ih, svaki predmet prolazi put od ideje do gotovog proizvoda u ritmu koji diktiraju glina i njeno strpljenje.– Budući da je kreativnost nešto što je moj posao i van radione, u procesu s glinom se trudim ostati na tome da nikada ne pređe u „moranje i štancanje“. Proizvodi nastaju u prvenstveno dobroj atmosferi, uz dobru glazbu i neke lijepe mirise svijeća ili štapića. (Zamišljate zen prostor i zvukove prirode, ali nekada je to više Wembley 90-ih.) Nakon što odaberem glinu kojom ću raditi proizvod, proces sušenja nakon izrade je sve samo ne brz i lak, što ne znači da ga ne radim s lakoćom i užitkom. Nekim predmetima se bavim danima, a neki nastanu u nekoliko sati. Nakon izrade, predmet se suši kontrolirano, između 4 i 15 dana. Sve ovisi o veličini i debljini predmeta te temperaturi i vlažnosti zraka. Potom se peče na 980° i tako pečen glazira glazurom u boji ili prozirnom glazurom kako bi dobio sjaj, efekt te zaštitio i postao još manje porozan. Nakon sada kraćeg perioda sušenja, ponovno se peče na 1215° i onda – pukne (ako nemam sreće, a to se sve rjeđe događa). To je ljepota. Naučiti da uz svo vrijeme i trud, stvari ponekad mogu bezrazložno poći nizbrdo i da je to potpuno prirodno – kaže.Inspiraciju za nove kolekcije Ivana pronalazi posvuda – od Pinteresta do spontanih zahtjeva prijatelja, ali njezina želja je spojiti kazališnu poetiku s keramikom kroz skulpturalne forme.– Pinterest, da se ne lažemo, muzeji, priroda, prijatelji s prohtjevima... Želja mi je u bližoj budućnosti pokušati napraviti spoj kazališta i keramike kroz neke skulpturalne interaktivne forme. Za stvaranje me motivira neki pozitivan nemir, bazična potreba da nešto stvorim, izrazim se, isključivo radi sebe. Neko osjećanje, nešto kao u Krležinom Nemiru. –No, balansiranje između osobnog umjetničkog izraza i tržišnih zahtjeva nije jednostavno, ali Ivana svjesno odbija pristajati na kompromise koji bi joj narušili užitak u radu. Taj stav joj omogućuje da njezini proizvodi ostanu autentični.– Teško je ako vas goni moranje. Na svu sreću i uz veliku zahvalnost prema mom primarnom poslu – ne moram. I neću. Jer sada tako ćutim da je za mene i moje proizvode dobro. Rijetko što što nastane iz otpora bude prepoznato kao lijepo i dobro. Poneke stvari možda nisu „po mom guštu“, ali vjerujem da isprobavanjem novih stvari samo širimo svoju lepezu mogućnosti i pogleda na svijet. Tako da ni to nije problem. Ponekad me takav proces nagradi saznanjem da nešto zbilja ne volim i ne znam raditi. I onda to više ne radim – objasnila je.Što se tiče budućih planova, Ivana želi zaroniti dublje u materijale, eksperimentirati s prirodnim resursima i – najvažnije – zadržati radost stvaranja.– Plan je kopati prirodne materijale, da mi uspije ovog ljeta serija proizvoda s našim „domaćim“ pijeskom, educirati se i biti sve bolja u izradi. Glavni plan je da nikada ne prestanem uživati! A ni vi u mojim proizvodima! Ni u svojim! Ni u životu! – zaključila je.
