Elsa Schiaparelli bila je jedna od najpoznatijih dizajnerica koja je obilježila razdoblje dvadesetih, tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća. Poznata po svojoj nadrealističkoj estetici, bojama i ekscentičnosti, njezin su dizajn obožavali i brojni poznati, među kojima su bile Katharine Hepburn i Marlene Dietrich. Surađivala je i družila se s nizom umjetnika, među kojima je najpoznatiji Salvador Dali.1954. objavila je memoare o svojem živopisnom životu, u kojem je opisala razne detalje, od stana u kojem su bili štakori, do angažmana kao medicinske sestre Crvenog križa tijekom Drugog svjetskog rata i konačnog modnog uspjeha. Mnogi su je zvali nadimkom Schiap, a rijetko je igrala po pravilima. Dijelovi autobiografije 'Shocking Life' dostupni su online za besplatno čitanje, a Harper's Bazaar prenosi jedan od trenutaka koji je imao značajnu ulogu u povijesti mode, onaj kad je osmislila svoj prvi dizajn. Život u Parizu za nju je, napisala je, bio prilično dosadan i usamljen. Ako je ikad poželjela biti muškarac, to je bilo tada, rekla je, jer je zavidjela muškarcima na mogućnosti da izađu sami, u bilo koje vrijeme, bilo gdje. Željela je besciljno lutati noću, sjediti u kafićima i ne raditi ništa. To su, napisala je, privilegije koje se čine nevažnima, no život čine potpunijim. Schiaparelli je došla na prekretnicu života na kojoj se zapitala - čemu život služi. Bez obzira na to što je sve oko nje bilo mračno i tajanstveno, ističe kako je bila sretna. U tim je trenucima, prenosi Bazaar, znala da se neće više udati:– Brak ju je pogodio, izbrisavši svaku želju da ponovno pokuša. Od sada njezin život postaje niz prijateljstava, ponekad nježnih, ponekad distanciranih, duhovitih, kratkih, punih uvijek iste tjeskobe za privatnosti i slobodom.Sve se više zatvarala, no nije ni slutila da će njezina nevjerojatna energija ipak pronaći put. Nekoliko je puta pomislila da bi, umjesto slikanja i kiparstva, koji su joj išli prilično dobro, mogla izrađivati haljine i kostime.– Dizajniranje haljina za mene nije profesija nego umjetnost. Otkrila sam da je to najteža i nezadovoljavajuća umjetnost jer, čim se haljina rodi, ona je već postala prošlost. Često je potrebno previše elemenata da bi se omogućilo ostvarenje vizije koju ste imali na umu. Interpretacija haljine, izrada i iznenađujući način na koji neki materijali reagirali; svi ti čimbenici uvijek ostavljaju blago, ako ne i gorko razočaranje. Na neki način, još je gore ako ste zadovoljni jer, jednom kada je kreirate, haljina više ne pripada vama. Haljina ne može samo visjeti poput slike na zidu ili poput knjige ostati netaknuta i živjeti dug i zaštićen život – napisala je Schiaparelli u svojim memoarima. 'Haljina nema život, osim ako se ne nosi', napisala je, a čim se to dogodi, preuzima je netko drugi, oživljava je ili uništava. Najčešće, kaže Schiaparelli, postaje 'ravnodušan predmet ili čak jadna karikatura onoga što ste htjeli da bude'. Prisjetila se trenutka kada joj je jedan, kako ga je sama nazvala, šarmantni gospodin koji je bio vrlo pristojan, rekao da bi joj bilo bolje da sadi krumpire nego da izrađuje haljine. Nema ni talenta ni znanja, rekao joj je, a Schiaparelli je dodala da ni sama nije imala neke iluzije po tom pitanju. – Jednog dana došla mi je prijateljica, Amerikanka. Tom je prilikom nosila džemper koji se, iako običan, razlikovao od svih koje sam do tada vidjela. Nikad nisam mogla nositi veste ili sportsku odjeću. Kad bih se obukla za odlazak na selu, bila sam sigurna da izgledam najgore, zapravo da izgledam poput strašila pa sam očekivala da će i poljske ptice odletjeti od mene. Džemper kojeg je nosila moja prijateljica me zaintrigirao. Bio je ručno pleten. Umijeće držanja i škljocanja dviju malih metalnih igala za pletenje uvijek mi je bio misterij i tako je i ostalo. Nikad nisam pokušala naučiti plesti jer sam bila uvjerena da će rezultati nalikovati komadu švicarskog sira – osvrnula se Schiaparelli na komentare i pisanja mnogih koji su tvrdili da se modnim poslom počela baviti tako što je sjedila na Montmartreu i plela. Montmartre u Parizu jedva je, kaže, poznavala, a plesti nikad nije znala. Džemper koji ju je zaintrigrao bio je, napisala, definitivno ružne boje i oblika, no ipak ju je zanimalo gdje ga je nabavila. Upoznala je muža i ženu koji su imali malu tvornicu za proizvodnju pletiva i osmislila dizajn džempera, s velikom mašnom, poput šala oko vrata. Mučili su se oko realizacije, a Schiaparelli je napisala kako je tijekom karijere primijetila da ljudi uvijek s entuzijazmom slijede njezizne ideje i pokušaju bezpogovorno napraviti ono što im kaže. Prvi džemper, napisala je, nije bio uspješan. Drugi je bio bolji, a trećeg je već smatrala senzacionalnim. Nosila ga je na jednom ručku i poželjele su ga i druge žene. Pleteni džemper s utkanim ovratnikom košulje bio je inovativan i neočekivan dizajn za ono vrijeme. Prva klijentica od nje je tražila 40 džempera i jednako toliko suknji. Schiaparelli je na njezin zahtjev drsko odgovorila da može, no nije imala pojma kako će sve isporučiti u roku od dva tjedna, kao što je obećala. Džemperi s velikim mašnama nisu bile toliki problem kao što su bile suknje jer nije imala ni viziju kako će izgledati. Taj joj je problem pomogla riješiti mlada Francuskinja iz susjedstva koja joj je ponekad pomagala oko dvojbi vezanima s odijevanjem. Razgovarale su i odlučile da suknje budu potpuno jednostavne, no nametnulo se i pitanje gdje pronaći materijal i kako ga platiti. Na kraju je Schiaparelli otišla u galeriju Lafayette, izabrala kvalitetan i jeftin materijal na polici sa sniženim tkaninama. Narudžba je, napisala je, dovršena, otpremljena i plaćena u roku od tri tjedna. Njezina prva privatna mušterija bila je Anita Loos, američka glumica, spisateljica, dramatičarka i scenaristica, s kojom je dizajnerica surađivala na vrhuncu njezine karijere. Uz njezinu je pomoć, kaže dogurala do slave. Ubrzo su se njezini džemperi mogli vidjeti posvud pa je tako, napisala je, restoran pariškog Ritza bio prepun žena iz cijelog svijeta u crno-bijelim džemperima sa Schiaparelli potpisom.
