U posljednjih nekoliko godina Chambre Syndicale de la Haute Couture, udruženje proizvođača visoke mode, sve je otvorenije s pozivima za sudjelovanje na tjednu visoke mode. Iako nitko od sudionika samim tim činom ne postaje članom rigoroznog couture kluba, to je najbliže što se coutureu može doći.Ipak, dva su događaja u suvremenoj modi koja su postavila pitanje pada haute couturea zanemarivši sve ostale detalje:- Lagerfeldovo uvođenje tenisica na pistu Chanel Haute Couturea za proljeće 2014. i službeni poziv CSHC-a modnom kolektivu Vetements da sudjeluje na tjednu visoke mode.- Što ovakva demokratizacija mode znači za haute couture? I, prije svega, što je uopće haute couture?Iako postoje striktna pravila koja daju odrednice što se smije ili ne, čak i najveći modni kritičari imaju problema s ovim pojmom jer se on dolaskom pret-a-portera fluidno mijenja i, u stvari, krši samoga sebe. U početku se pretpostavljalo da se dijelom visoke mode može postati samo ako si francuski državljanin, što je vrlo ironično jer je na čelu svega bio Englez Worth, ali i da kolekcije koje se predstavljaju moraju imati minimalno 50 modela u dnevnim i večernjim odjevnim komadima, u sklopu tjedna visoke mode kolekcije se moraju prikazivati dvaput godišnje, kreatori moraju imati atelje u Parizu s minimalno 15 stalno zaposlenih, uz to moraju imati najmanje 20 stalno zaposlenih “tehničkih” članova osoblja u barem jednom ateljeu u Parizu, a kolekcije se moraju proizvoditi od najkvalitetnijih materijala i biti ručno sašivene, kao što moraju i nuditi usluge šivanja po mjeri za privatne klijente. Danas su pravila nešto manje rigorozna, a uz to se dijele i ekskluzivne pozivnice za sudjelovanje na tjednu visoke mode dizajnerima koji se kvalitetom ističu u masi. Ipak, haute couture ostaje nedodirljiv klub visoko povlaštenih kojima je ugled na ljestvici prioriteta mnogo ispred profita; ugled pretpostavlja puno ulaganja, ali ne nužno i povratne dobiti.U početku, moda se vrtjela oko couturea jer drukčije nije ni znala – postojala je ili visoka moda ili konfekcija. S dolaskom pret-a-portera dolazi do jasne distinkcije između ta dva pojma, jer sada visoka moda ima primat nad pret-a-porterom koji, iako praktičniji i prihvatljiviji, nema luksuz i ugled, okrenut je ulici. Međutim, jak utjecaj pop kulture već u 60-ima te snažno ispreplitanje s umjetnosti toga doba i efekt “ready-to-weara” djeluje tako da upravo pret-a-porter dobiva veću popularnost u odnosu na visoku modu i počinje na nju utjecati. Kako ta “svakodnevna” moda počinje dobivati na važnosti, a haute couture kolekcije postaju sve skuplje, dolazi do propadanja mnogih couture kuća i kolekcija, što najizraženije postaje u 80-ima. Samo neki od bivših članova elitnog couturea jesu Balenciaga, Balmain, Pucci, Lanvin, Yves Saint Laurent... Premda neisplativ, couture ostaje relevantan i njegovo propadanje ne znači nužno i propadanje članova tog kluba. Još u 60-ima dolazi do zanimljivog fenomena, trickle-upa, kad masa počinje utjecati na modu, odnosno moda “nižeg ranga” na visoku. U opreci s teorijom trickle-down, gdje se modni trendovi prenose s piste na ulicu, haute couture preuzima inspiraciju s ulice. Pojava punka jedna je od važnijih pojava u modi jer je s vremenom antimoda postala komercijalna i vidljiva, primjerice na pistama Balmaina za vrijeme Decarnina... Jednako se dogodilo s visokom modom koja sad unosi elemente ulice i pret-aportera na svoje piste, ne samo prateći događaje u umjetnosti, već i u društvu, propitkujući društvene statuse, moral, politiku...Nestajanju pojma haute couture najviše svjedočimo posljednjih deset godina kada se dogodilo najviše drastičnih promjena. Elitizacija couturea i dalje je vidljiva, premda drukčiji kriteriji dovode do važnih promjena, a dva glavna zaključka ne daju konkretno objašnjenje: ili haute couture više nije haute couture jer je njegova otvorenost u Zeitgeistu suviše suprotna originalnom značenju ili dolazi do krajnjega pada haute couturea zbog njegove neisplativosti. Spomenute Lagerfeldove tenisice za Chanel Haute Couture bile su izrađene od delikatnih materijala i na sebi imale ručno šivane perlice, no čak i uz francusko poimanje “chica” ne odgovaraju kao obuća prikladna za večernje prigode, kao što ne pripadaju ni pojmu couturea koji barem idejno pretpostavlja sofisticiranost i eleganciju. Je li Lagerfeldovo izdavanje tenisica u razdoblju kada su izrazito sportske tenisice na vrhuncu popularnosti bilo hvatanje mladih i bezobrazno bogatih klijenata ili jednostavno praćenje trendova? Kao jedan od najvrjednijih i najdugovječnijih članova CSHS-a, Chanel si ovakvu stvar može priuštiti, no pritom utječe na cijeli sustav i postavlja nove temelje. Poput onih da Valentino kapsulnu kolekciju inspiriranu Havajima naziva “couture” i pritom predstavlja japanke ili činjenica da s Rafom Simonsom na čelu Dior postaje ne samo futuristički nastrojen već jedva primjetno, tek po nekolicini večernjih haljina, distanciran od svoje pret-a-porter verzije.Otvorenost CSHS-a polako prelazi i granice onoga što su si sami zadali, prisjetimo li se da je posljednji poziv na sudjelovanje tijekom tjedna visoke mode kao gost dobio upravo Vetements, koji ne samo da je modni kolektiv s ironičnim pristupom modi, već se i vodi idejom nereinterpretiranja i odbijanjem ponovne izrade komada odjeće koja je već prodana. Vetementsovo poigravanje značenjima i dekonstrukcijom brzo je dovelo do statusa vruće robe u svijetu mode, no pitanje je bi li to trebalo biti dosta da sudjeluje na tjednu visoke mode? Revija se ipak održala i buntovno ucrtala novi put u kreiranju visoke mode. Za Gvasaliju luksuz couturea više nije izrada po mjeri ili atelje u Parizu, već suradnja; stvoriti proizvod s najboljim proizvođačem na tržištu. Zato su im čizme i tenisice za reviju stvarali Dr. Martens i Manolo, a “tailoring” je pripao Brioniju. Luksuz za luksuz, no u svakodnevnom ruhu. Nećemo lagati, ono što je Vetements prikazao bilo je osvježavajuće i na neki način skandalozno. I, koliko god pripomaže “padu” couturea, bilo je tako potrebno za modnu industriju sadašnjice.Na kraju svega, za pad couturea postoji više razloga: slijeđenje trendova, idejno stapanje s pret-a-porterom i traganje za kapitalom. Prije svega, coutureov DNK nije vezan za trendove već pokazuje ono najbolje od pojedine modne kuće. Dopušta dizajnerima neograničenu kreativnost kojom se modnoj kući dvaput godišnje ispočetka gradi ime. Čak i ako su mainstream mediji manje zainteresirani za tjedan visoke mode, jedine inspirativne promijene u modi možemo samo još tamo pratiti, kao što kaže i najpoznatija trend-forecasterica Lidewij Edelkoort. Snaga mode 90-ih, koja je zadnja probijala granice, sada je vidljiva još samo u haute coutureu, s obzirom na to da je pret-a-porter postao konfekcija. Dođe li do finalnog stapanja pret-a-portera i haute couturea, znači da pojmovne razlike više ne bi ni trebale postojati, a ona nova, svježa publika u ekskluzivnom svijetu haute couturea koja coutureu prilazi na drugi način, izgubit će sasvim potrebu za njim. Ipak, haute couture leži na godinama pomno rađenoj simbolici. Kritika je podijeljena, no jasno je da uz aktualna kretanja u svijetu mode couture gubi svoje mjesto. Pitanje je samo hoće li se elitistički krug uspjeti ponovo zatvoriti na vrijeme.
