Zašto? Zato što sam mogla biti budna do kad sam htjela, zato što sam se zaljubila u dečka s izblajhanim pramenovima i zato što je Hrvatska osvojila treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Iako nisam bila veliki poznavatelj nogometa (ili poznavatelj nogometa uopće), dobro se sjećam navijačke groznice koja je tresla naš dječji kamp. Svi su se pripremali za gledanje tekme u dvorištu, a čak su i učitelji bili uzbuđeni dok su razvlačili platno za projektor. Igrali smo utakmicu za 3. mjesto i pobijedili! Vau! Naš kamp pao je u delirij, a moja izblajhana simpatija jurila je po dvorištu vičući „Hrvatska, Hrvatska!“. Naravno da sam mu se pridružila, jer ja stojim uz svog muškarca (ili u ovom slučaju trčim). Tako je započela moja navijačka karijera. Odjednom sam postala obožavatelj hrvatske reprezentacije, ali i jedina cura u razredu koja se nije učlanila u fan klub Darija Šimića. Ne znam, nikad mi nije sjela ta njegova frizura (ja sam očito tada bila fan sofisticiranog blajha). Uglavnom, „Vatreni“ koji su mi do tada bili potpuna nepoznanica, postali su moja nova opsesija. Iako, moram priznati, i dalje sam bila prilično nezainteresirana za sami sport.Oprostite, ali te utakmice traju predugo. Sve se snima odozgo i vide se samo točkice koje si dodaju loptu, koja je isto – točkica. Golovi su iznimka, a ne pravilo. Zaboravim što je ofsajd čim mi netko objasni značenje. Jedanaesterac izgleda kao da se treba zvati „slobodan udarac“, a slobodan udarac je nešto posve drugo. Rijetko kad se dogodi nešto zanimljivo poput uletavanja navijača na teren ili šaketanje sudca. A termin „prekrasan gol“ nikada nisam razumjela. Znam što je „prekrasna kosa“, „prekrasna žena“ ili „prekrasan kolač“, ali nikako ubosti razliku između običnog gola i „prekrasnog gola“.To što me sam sport nikada nije zainteresirao, a i „Vatreni“ su počeli stariti, dovelo je do manjka entuzijazma pri idućem Svjetskom prvenstvu. Očito je entuzijazam prilično spao, jer se uopće ne sjećam utakmica, ali zato mi se Svjetsko prvenstvo 2006-e urezalo u pamćenje.To prvenstvo nikada neću zaboraviti, jer sam ga provela radeći. Tijekom lipnja radila sam promocije za jedan alkoholni napitak kako bih zaradila lovu za ljetovanje. Ne smijem vam reći koji napitak je u pitanju, ali mogu vam reći da ga se pije u potocima za vrijeme utakmica te da ga mnogi Hrvati doživljavaju kao prehrambeni proizvod. Okej, da ne dramim, pivo je u pitanju. Moj zadatak je bio, u kafićima za vrijeme utakmica, gostima nuditi pivo kako bi se povećala prodaja. Moram priznati kako nisam bila pretjerano uspješna u promocijama. Nisam sigurna zašto, ali vjerujem kako mi nisu pomogle ni duga jezičina a niti inzistiranje da uz kockastu haljinicu (za koju sam dan danas uvjerena da je bila majica) nosim i hlače. Zbog toga što sam tipu s nestašnim rukicama zalijepila šamar na zajapureno lice, agencija za koju sam radila zatražila je da smjesta napustim radno mjesto. S obzirom da mi nisu isplatili čitav honorar, ostatak love za ljetovanje zaradila sam držeći instrukcije iz engleskog (ona škola 98-e se stvarno isplatila).U ovoj fazi stvorila sam već priličnu averziju prema nogometu i svime što ga prati, ali dala sam mu još jednu šansu na Europskom prvenstvu 2008. godine. To prvenstvo pratila sam s frendicama i sjećam se kako smo se pravile da se kužimo u nogomet. Obraze smo iscrtale sa crveno-bijelim kockicama i išle navijati, jer su to radili i dečki, a mi smo htjele biti u njihovoj blizini. Mislile smo kako smo lukave, ali već na vratima birca bilo je jasno kako istu strategiju primjenjuju sve cure u kvartu. Uglavnom, već za vrijeme prve tekme shvatila sam da neće ići. I dalje mi je nogomet bio silno dosadan, od vrućine su mi se „kockice“ cijedile s lica, jedna te ista navijačka pjesma silovala mi je uši, a većina tipova bila je glasna i naporna.I tada mi je napokon svanulo. Od 12. godine pravim se da me zanima nogomet, a zapravo me ne zanima ni lopta, ni navijanje, a ni nogometaši. Ni inače ne gledam filmove koji me ne zanimaju, ne slušam muziku koja mi se ne sviđa i ne jedem hranu koja mi ne prija (zapravo ovo zadnje je laž, nema hrane koja mi ne prija). Pa zašto onda forsiram nogomet? Pojma nemam, valjda zato što nisam htjela iskakati. Ali sada sam samo željela iskočiti iz svog najlonskog dresa i glasnog kafića te otići doma u mir i tišinu. Pa sam tako i učinila te okončala sam svoju osrednju navijačku karijeru.To nije značilo da se nogomet i ja više nikad nismo susreli, samo je to sada postao iskren odnos. Tako me prošle godine dečko odveo na utakmicu Hajduk-Dinamo na splitski Poljud. Sjedili smo odmah uz teren, a ja sam se zabavljala žvačući kokice i promatrajući navijače. Svi su bili obučeni u bijelo, uključujući i ponosnu autoricu ovih redaka, pa sam čitavih 90 minuta provela tražeći po tribinama ove koji su fulali dress code. Toliko sam bila fokusirana na zadatak da su mi promakla sva četiri zgoditka. Nije to jedan ili dva gola, to su četiri komada. Ljudi moji, treba i tome odati počast, ne može to baš svatko.Danas, dvadeset godina nakon osvojenog trećeg mjesta u Francuskoj, igra se novo Svjetsko prvenstvo. Ovoga puta dok Hrvatska igra, ja pišem kolumnu. Pogled prema televizoru lijeno dižem samo kada osjetim kako nam od navijanja podrhtava zgrada, jer pretpostavljam da ću vidjeti neki „lijepi gol“. I dalje ne znam što je to „lijepi gol“, ali danas barem znam prepoznati lijepog strijelca.
