Osim dirljivog teksta koji smo zaprimili prilikom nominiranja, Rozalija Zajac (44) svoju priču oko nominacije prijateljice za Divu godine započinje na najljepši mogući način:Njezino je ime Ksenija Klarić Kaluđer. Ima 40 godina, a Rozalija ju je nominirala za Divu godine u kategoriji "Mama heroj". Obje su zaposlene u jednoj financijskoj instituciji i u pravo su se vrijeme upoznale na poslu. Rozalija kaže: Ubrzo su obje promijenila radna mjesta, no nastavile su s redovitim druženjima pa su brzo prerasle kolegijalni odnos i postale prijateljice koje su, osim poslovnih, dijelile i privatne brige, misli i ostalo. Kažu obje - onako kako to samo žene znaju! U isto vrijeme odlučile su otići na trudnoću - Rozaliji je to bila druga, a Kseniji prva trudnoća. Rozalija je otkrila: Kseniji je trudnoća, kao i svaka blizanačka, bila rizična, a Karlo i Jura došli su na svijet mjesec i pol ranije. Bili su sitniji, no brzo su sve nadoknadili i odlično napredovali. Pored redovnih pregleda koje svako dijete mora proći, dečki su kao blizanci imali i dodatne preglede, a jedan od pregleda bio je i onaj kod oftamologa. Kad su imali pet godina, pored kratkovidnosti, napomenuto je da postoji potreba integracije kroz Centar za odgoj i obrazovanje Vinko Bek, uz obveza redovna praćenja i naznaku da nije konačna dijagnoza s obzirom na to da se radi o djeci koja se razvijaju.Rozalija kaže kako je to opet značilo šok i nevjericu, no Ksenija se hrabro uhvatila u koštac s time: Par tjedana kasnije, zatekla ih je još jedna tužna vijest. Naime, Rozalija je doznala da njezin otac Augustin ima zloćudni neoperabilni tumor. Ksenija nije imala vremena misliti što će i kako će. Za dečke je pokrenula sve moguće informacije, informirala se o centru za slabovidne i slijepe Vinko Bek u Zagrebu, uključila ih u rad istog centra, zatražila i dobila svu moguću dokumentaciju potrebnu za pomoć djeci, a sve s ciljem kako bi im omogućila da se uključe u redovito pohađanje osnovne škole. Osim toga, osigurala je pomoć stručne osobe za rad na grafomotorici i senzorici, a za oca je osigurala pomoć svoje obitelji uz najbolju moguću bolničku i liječničku skrb u Zagrebu. S obzirom na to da joj obitelj stanuje izvan Zagreba, vikendom je putovala k njima kako bi bila uz oca. On ih je, nažalost, napustio u travnju ove godine. Karlo i Jura od ove su jeseni prvašići u redovitoj osnovnoj školi: Rozalija kaže kako bi gubitak jednog roditelja i teška dijagnoza invaliditeta djece u istom razdoblju nešto je što bi mnogima bilo previše za cijeli život i pokolebalo ih u životnim situacijama, no kaže kako je njezina prijateljica Ksenija u toj situaciji sebe izgradila u još većeg čovjeka:Rozalija je dodala još jedan segment iz cijele priče. Radi se o trenutku kad su djeca dobila rješenje o stupnju invalidnosti:
