Hrvatska se vratila u školu. Nisu se vratili samo klinci, nego i njihove mame i tate, a negdje bake i djedovi. Povukli su za sobom cijele obitelji, a negdje u tom ludilu zakačili su i mene. Dok su me sa svih strana zasipale fotke uzbuđenih malih đaka, dohvatila me nostalgija i sama sam se vratila u školsku klupu.Sjećam se prvog dana škole kao da je bio jučer. Imala sam zelenu majicu s Mickey Mouseom, dugačku pletenicu iz koje je virio pokoji pramen viška, a u ustima pokoji zub manjka. Dok me mama vodila dugačkim hodnicima moje nove škole, hipnotizirano sam promatrala ostalu uzbuđenu djecu s kojima ću sada dijeliti školske klupe i sudbinu.Nema više vrtića i moje divne Tete Vikice, sada sam velika cura s Barbie pernicom. Sjećam se da su za nas prvašiće organizirali priredbu u kojoj su velika djeca pjevala, plesala i recitirala, a nakon programa su nas prozivali, poimence, na čarobnu pozornicu. Za vrijeme prozivke teško je bilo ostati priseban, jer dok su jedni radosno trčali do svoje učiteljice, drugi su plakali kao da ih šalju u sirotište. Negdje u Sibiru. Sjećam se da mi je mama čvrsto stisnula ruku kad su prozvali moje ime i poslala me prema pozornici. Dok sam dostojanstveno prilazila novoj učiteljici gotovo sam se onesvijestila od sreće.A onda su nas u sekundi odvojili od roditelja, poslali u učionice i sve se zauvijek promijenilo…Prvi razredUčimo čitati i pisati. Slova su velika pljuga, ništa lakše. Imamo predmet koji se zove „Matematika“ gdje učimo o brojevima. Brojevi su dosta čudna stvar, mogu se dodavati jedni drugima, ali to nema previše smisla. Riječi kad dodajemo jedne drugima dobijemo rečenice i možemo se međusobno razumjeti. Nitko ne priča u brojevima. Ne razumijem zašto se to uopće uči. By the way, ispada da se u školi ne smije hodati okolo za vrijeme sata i pričati s prijateljima. Ako to napravite, zvat će vam mamu u školu i reći joj kako ste „hiperaktivni“. Ne znam što to znači, ali mislim da je to otmjena riječ za „zločest“. Trudim se ne biti hiperzločesta, ali i učiteljica je nekad hiperdosadna. Nedostaje mi moja Teta Vikica i popodnevno spavanje u vrtiću. Škola umori čovjeka.Drugi razredOsim što se brojevi mogu dodavati, navodno se mogu i množiti. Koncept mi je nejasan, ali mama kaže da je množenje brojeva isto kao i množenje mrava na zaboravljenoj krafni na dnu moje školske torbe. Od maminih metoda podučavanja često ogladnim. Dobili smo novog učitelja, valjda su u školi primijetili da nam je učiteljica bila hiperdosadna, pa su je zamijenili prije nego cijeli razred postane hiperaktivan. Volim našeg novog učitelja.Treći razredMrzim našeg učitelja. Stalno me opominje i zove roditelje u školu koji sa sobom dovode mog malog brata koji već zna brojeve i slova, a ići će u školu tek za dvije godine. Uporno pokušavam pokazati kako je mali zapravo glup, jer ne čita brzo poput mene, ali uglavnom umjesto aplauza dobijem kaznu. Život nije fer.Četvrti razredU četvrtom razredu više nisam hiper, učitelj mi daje novu naljepnicu – „kampanjac“. Prerano sam se poveselila jer ispada da to nema veze s kampiranjem. Ne samo da nema veze sa zabavom u šatorima i logorskom vatrom, nego djeca kampanjci nakon škole moraju ići na dodatne instrukcije iz matematike. Planiram bijeg od kuće i život u šatoru, ali ne znam izračunati troškove života, stoga odlažem plan dok mi se ne poboljšaju matematičke vještine.Peti razredDogodila se užasna stvar. Preko ljeta sam toliko narasla da sam prva u vrsti na tjelesnom! Blizu mi je samo Ivan Pavić koji je oduvijek izgledao kao da nam je svima tata. Ivan je preko ljeta dobio i brkove. Bojim se da sam sljedeća. Tu je još neugodnih iznenađenja poput „Biologije“ i „Tehničkog“. Dobili smo i „Povijest“ i „Zemljopis“ koji su za sad okej, ali budno pratim razvoj događaja jer u ovoj školi nikad dosta opreza. Od svijetlih trenutaka petog razreda izdvojila bih prijelom lijeve noge te predivan gips na koji mi se potpisao čitav razred.Šesti razredU ovom razredu dolazi do neočekivanog obrata. Ničim izazvani zovu mamu u školu. Izvan sebe sam jer ne znam što sam napravila ovoga puta. Imam osjećaj da mi razrednica pokušava smjestiti. Na razgovoru obavještavaju mamu da sam najbolja u nekim predmetima i da bih trebala ići na natjecanja. Obje smo sumnjičave, ne sluti na dobro. Moram biti oprezna, jer natjecanja bi mogla narušiti moju teško stečenu reputaciju frajerice. Ravnoteže radi, i dalje idem na instrukcije iz matematike. Mama kaže da smo s novcima utrošenim na instrukcije mogli kupiti garsonijeru. Tata me brani i kaže da to nije istina. On je uvjeren kako smo s instrukcijama popušili samo jedan Rolls Royce.Sedmi razred Tako sam tužna. Nitko me ne razumije. Pišem pjesme za vrijeme nastave i brojim dane do kraja školske godine kada ću otići u Ameriku i biti sa svojom srodnom dušom – Leonardom DiCaprijem. Da stvar bude gora i moja najbolja prijateljica je zaljubljena u njega. Bojim se kako će se odraziti na naš odnos kada se Leo i ja napokon zaljubimo. Ona mi to nikada neće oprostiti. Idem napisati pjesmu o tome.Osmi razred Ljudi, ja ne znam jesu li Ivanu Paviću otpali brkovi ili šta, ali jedno popodne primijetila sam da je postao pravi komad. S najnovijim Air Jordanicama i talijankom koja krasno uokviruje njegovo preplanulo lice postao je savršen muškarac. Toliko mi se sviđa da sam frendici velikodušno prepustila bezveznog Lea. Sve češće nakon nastave Ivan i ja idemo zajedno doma i očito je da vidi koliko sam posebna. Uskoro se približava školski ples i osjećam da će me tamo pitat za hodanje jer žena te stvari jednostavno zna. Kad sam stigla na ples moj objekt želje već se razbacivao s Lanom na hitove N'Synca. Kasnije te večeri Ivan je krivu ženu pitao za hodanje i on i Lana postali su par. Osmi razred me naučio da ljubav boli, da Hladni rat nije bio rat i da se ne valja odvajati od grupe na školskoj ekskurziji. Naučio bi me još štošta, ali lipanj se brzo prikrao i priveo moje osnovnoškolsko obrazovanje kraju. I tako sam iza sebe sam ostavila sve lijepe i ružne uspomene, a sa sobom povela samo najbolju prijateljicu, svjedodžbu i problematičan ten.
