Intervju s Petrom Kurtelom

Intervju s Petrom KurtelomKreativnost pršti iz Petre Kurtele. Vidi se to na njezinu stilu, u načinu na koji se odijeva. Osim toga, Petra izrađuje nakit, crta, okušala se u uređenju interijera. Ipak, glumi ništa nije ravno. Do svoje trideset i druge godine Petra je primila mnoge nagrade za glumu, a možda najdraža joj je Nagrada hrvatskog glumišta koju je osvojila 2012. Treba istaknuti i mnogobrojne suradnje na kazališnim daskama, s redateljima poput Zlatka Svibena, Zijaha Sokolovića, Slavice Knežević, Ozrena Prohića i mnogih drugih. U Rumunjskoj je nedavno snimila dugometražni film „Sierra – Nevada“ u režiji poznatog Cristija Puiuja, dok se u Hrvatskoj pojavljuje u hvaljenom filmu Ivone Juke “Ti mene nosiš”. U slobodno vrijeme izrađuje nakit, ima i svoj brend „Latica by Petra Kurtela“, a zaokuplja je i moda koju smatra bijegom od realnosti. Njezin stil uvijek ima dozu avangardnosti i svakako je jedinstven pa je i to možda jedan od razloga zašto je kamere toliko i vole.Zašto ste za životni poziv odabrali baš glumu? Je li ikada postojala alternativa? Glumu sam odabrala intuitivno. Danas mi je jasno da je to moj put i moja sudbina. Odgovoran odnos prema profesiji tjera me da se iznova propitkujem, suočavam sa strahovima, krećem naprijed. Ne mogu zamisliti ni jednu drugu profesiju u kojoj bih bila prisiljena toliko čeprkati po sebi, gledati istini u oči, suočavati se s egom na nerijetko bolan način. Katkada je mučno, ali sretna sam jer znam da stalno napredujem, prije svega kao osoba. Osim toga, imati dar da prenosimo publici emocije i da ih na taj način mijenjamo nešto je najljepše što si čovjek može poželjeti. Uplakana ili nasmijana publika najveća su mi nagrada. Kada mi netko nakon predstave kaže “Od sada ću drukčije” ili “Sada mi je lakše”, duša mi je na mjestu. Veliki je broj kvalitetnih kazališnih glumaca postane popularan tek nakon uloge u televizijskim serijama. Što mislite o tome? Pitanje je što podrazumijevamo pod “popularni”. Popularan je i Pero Kvrgić pa nam ne iskače iz ekrana. No da, vremena se jesu promijenila. Tko je na televiziji, taj je “slavan”, što god to značilo. Vaša prva ozbiljna uloga bila je u TV seriji “Zabranjena ljubav”, gdje se utjelovili lik Lane Kos. Mislite li da je to bila dobra odskočna daska? Ne mislim to. Mislim da mi je svakodnevni rad pred kamerama pomogao da onakva mlada i neiskusna pomalo demistificiram svoje poimanje glume. Upravo ta demistifikacija pomogla mi je na prijamnom ispitu na akademiji. Također, honorarom od serije otplatila sam troškove školovanja, što nije mala stvar, ali tu bih podvukla crtu. Kazališne uloge dobivala sam na audicijama, nikako zbog sapunice, a kako filmski redatelji nisu skloni uzimati glumce iz sapunica, ni tu nisam profitirala. Nedavno ste surađivali s rumunjskim redateljem Cristijem Puiujem na dugometražnom filmu “Sierra – Nevada”. Možete li nam reći koja su Vaša iskustva sa setova filma? Kako je surađivati sa stranim redateljem? Bilo je to jedno od najljepših glumačkih iskustava u mojoj karijeri. Iako nije riječ o velikoj ulozi, mnogo sam naučila. Cristi Puiu je veliki, veliki redatelj i njegove ću riječi pamtiti zauvijek. Na setu sam se osjećala kao kod kuće, baš kao da tamo pripadam. Veliki sam obožavatelj rumunjskog novog vala i Cristija tako da je vijest o dobivenoj ulozi za mene bila čista radost. Zapravo, na setu filma sam najsretnija. Tako je bilo i na Jukinom “Ti mene nosiš” i Klukovićevom “Ajde dan… prođi” i zapravo na svim kratkim i dugim filmovima koje sam imala prilike snimati. Na setovima jednostavno sjajim od sreće! Kako se pripremate za uloge i koliko vam vremena treba za to? Koliko ovisi o samoj ulozi – ne mislim pri tome samo na obim teksta već na to ima li uloga koje vam odmah legnu, pa sve ide glatko, a s nekima se mučite? Naravno! Katkada se mučim i ne vidim izlaz, ali češće ipak sve teče lako. Neke sam uloge, poput one u predstavi “Plemena” kazališta planet Art i teatra Exit, napravila s nevjerojatnom lakoćom. Iako je riječ o iznimno zahtjevnoj ulozi, odmah mi je sjela. Naravno, pomažu mi i kolege ili u navedenom slučaju redateljica Slavica Knežević s kojom obožavam raditi. Ipak, predstava koja je u meni sve promijenila jest “Glumice i to”, redateljski projekt Ivane Horvat, Amande Prenkaj, Dunje Fajdić i moje malenkosti. Prvi sam put radila bez redatelja i u svoj slobodi stvorila sam svoju, vjerujem, najbolju ulogu do sada.Postoji li uloga koju priželjkujete? Volite li više glumiti pozitivne ili negativne likove? Volim igrati dobro napisane uloge! Njih si priželjkujem. U trideset i trećoj ste godini života, što još očekujete od karijere? Gdje se vidite za deset godina? Voljela bih se dublje baciti u filmske vode, nastaviti s u kazalištu, ali i snimiti pošteni sitcom. Nedavno ste počeli dizajnirati nakit te osnovali brend “Latica by Petra Kurtela”. Otkuda ljubav za dizajnom i zašto baš nakit? Nije to bio neki promišljeni potez, već me ponijelo moje nadraže godišnje doba – proljeće. Nisam uopće ljubiteljica nakita, ali rodila se ideja o nakitu koji bih voljela nositi. Zaigrala sam se i napravila nešto više komada od potrebnog i tako spontano stvorila stranicu na Facebooku i osnovala brend. I dalje, kad uhvatim vremena, otvaram svoje knjige s prešanim cvijećem i izrađujem “latice”. To me opušta. Napokon imam hobi! Velika ste ljubiteljica mode. Gdje pronalazite inspiraciju za odijevanje? Ne bih rekla da sam velika ljubiteljica mode, ali istina je da se volim poigravati odjevnim kombinacijama. Na taj način ispoljavam onu vizualnu stranu kreativne energije. Ljetos sam se upustila i u uređenje interijera jedne kuće. To me jednako zabavlja. Želja za vizualnim izražavanjem nije mi strana jer sam završila školu primijenjene umjetnosti, nakon čega sam studirala modni dizajn. Moja majka i sestra su slikarice, a i sama sam crtala sve dok mi se gluma nije podvukla pod kožu. Postoji li u Vašem ormaru neki određeni brend kojeg pratite ili vam to nije bitno? Nije mi bitno. Volim odjeću koja je napravljena od kvalitetnog materijalai koja mi dobro stoji. Sve ostalo je nebitno. Tko su po vašem mišljenju najbolje odjevene Hrvatice? Premalo ih pratim da bih se usudila dati takav sud. Koju modnu ikonu cijenite i zašto? Audrey Hepburn zbog njezinih mudrih izreka o ljepoti i modi. Vrijedi li za Vas ona “manje je više” ili “više je manje”? Za mene vrijedi ona iz hipijevskih vremena: “everything goes”. Obraćate li jednaku pozornost njezi i beauty tretmanima kao i odijevanju? Ne. Dapače, izrazito sam šlampava s tim u vezi, osim kad je kosa u pitanju. Za nju se brine Kevin Murphy tim s Katicom Topčić na čelu, tako da sam spašena! Na koje ste proizvode “slabi” i potrošit ćete na njih više novca? Nemam posebne slabosti na proizvode. Više na sve što donosi zdravlje. Moj su izbor informaterapija i geštalt psihoterapija. Obje su me svojedobno promijenile iz temelja. Na bolje, naravno!Vaše najveće prednosti i mane, u bilo kojem smislu? Nedostaje mi strpljenja. Teško se mirim s činjenicom da svatko ima svoj ritam i da je u redu ako su ti ritmovi često sporiji od mojeg. Prednost bi ili privatno. Što prema Vašem mišljenju znači biti strastvena osoba? Smatrate li sebe strastvenom osobom? Apsolutno! Da bi čovjek bio strastven, mora u nečemu biti do kraja. Tada oči sjaje i sve što govorimo ljudi prepoznaju. Jeste li ljubiteljica putovanja i koja Vam je najdraža destinacija koju ste posjetili? Uh, da! Najdraži mi je Japan (evo, sad mi oči sjaje). Živjela sam tamo tri mjeseca 2006. i potpuno se zaljubila. Obožavam putovati i širiti vidike, upoznavati nove kulture, slušati ljude. Različitosti su prekrasne! Bilo bi lijepo kad bi to napokon svi shvatili. Da vam netko sad daruje besplatnu avionsku kartu, kamo biste pobjegli i zašto? Velika mi je želja posjetiti Hong Kong, baš kao i Australiju. Volite li više čitati knjige ili gledati filmove? Hoću li ispasti manje “duboka” ako kažem da više volim film? Da, više volim film. Što prvo napravite kada dođete kući nakon radnog dana? “Špotam” psa jer je bio na kauču. Vodite li se u životu nekim pravilima ili živite od danas do sutra? Pravila su itekako potrebna, ali potrebna je i fleksibilnost. Kao slobodna umjetnica znam da jedino što je stalno jest “nestalnost”. Tako i živim. Slobodna sam i sretna. Katkad se bojim za budućnost, ali se brzo urazumim. Jeste li pronašli svoju srodnu dušu ili ste još uvijek u u potrazi za njom? Pronašla sam više srodnih duša i gle čuda, svi živimo u slozi.