Gotovo cijelo prošlo stoljeće, kada bi draguljari razgovarali o jednom od najpoznatijih primjeraka dragog kamenja svih vremena, plavom dijamantu Wittelsbach, sa žaljenjem bi zaključili da mu se “izgubio svaki trag” ili da je “njegova lokacija sada nepoznata”. Tek se u siječnju 1962. godine sramežljivo pojavio članak u jednim američkim novinama s naslovom “Iskrsnuo zaboravljeni dijamant”. Riječ je bila o 35,56 karata teškom Wittelsbachu, koji se na svjetlo dana vratio neoštećen dvije godine poslije, s tek nekoliko ogrebotina na površini koje su najvjerojatnije nastale uklanjanjem iz nakita sastavni dio kojega je bio.Wittelsbach se prvi put spominje potkraj 17. stoljeća kada se zbog njegove boje i čistoće vjerovalo da je bio dio 112 karata teškog Francuskog plavog dijamanta koji je poznati trgovac Tavernier kupio u Indiji i poslije ga prodao francuskom kralju Luju XIV. Taj je kamen razlomljen pa je od jednog njegova dijela nastao ponos francuske krune, glasoviti 45,52 karata težak dijamant Hope, a ostatak je, vjerovalo se, Wittelsbach.Priča o Wittelsbachu veoma je uzbudljiva jer je taj kamen prelazio iz ruku jedne okrunjene glave na drugu. U kraljevskim analima dragulj je prvi put upisan 1664. godine. Bio je to poklon – španjolski kralj Filip IV. svojoj petnaestogodišnjoj kćeri infantkinji Margariti Teresi darovao ga je u povodu zaruka za njezina ujaka Leopolda I. od Austrije. Vrijedan kamen bio je bio infantkinjin miraz, koji je činila još zbirka drugih dragulja koje je Filip IV. pribavio iz Indije i Portugala. Svaki se trag Wittelsbachu izgubio tijekom krvavog Španjolskog građanskog rata (1936.-1939.) jer su u Madridu potpuno uništeni državni arhivi. Plavokosa Margarita Teresa bila je zlatna europska princeza toga doba, a vječnu joj je slavu osigurao Diego Velázquez, koji je autor brojnih portreta članova kraljevske obitelji, od kojih je zasigurno najpopularniji Las Meninas. Portreti su se svake godine revno slali iz Madrida u Beč kako bi Leopold I. mogao sa zadovoljstvom promatrati kako njegova zaručnica od djevojčice izrasta u djevojku spremnu za udaju. Upravo je zato većina portreta infantkinje Margarite Tereze danas e u vlasništvu Muzeja suvremene umjetnosti u Beču. Margarita Tereza i Leopold I. vjenčali su se 12. prosinca 1666. godine a dvorski su kroničari zapisali da je mladoženja mladu i njezinu svitu dočekao s oduševljenjem te se u nju zaljubio na prvi pogled. Brak je bio blagoslovljen s četvero djece pa kada je, iscrpljena od brojnih pobačaja i porođaja, kraljica Margarita Tereza 1675. godine u svojoj dvadesetdrugoj godini naglo preminula, Leopold I. bio je neutješan. Ipak, dvorska mu je kamarila brzo našla novu mladu te se samo šest mjeseci nakon smrti voljene supruge i nećakinje Leopold I. opet oženio. U naslijeđe iz prvog braka donio je i prekrasan plavi dijamant. Ni druga Leopoldova supruga Claudia Felicitas nije bila bolje sreće te je umrla vrlo mlada tako da je tek trećoj supruzi Eleanori Magdaleni darovao dragocjeni plavi kamen. Carica Eleonora nadživjela je svog poznatog supruga, čija je smrt 1705. godine potresla Europu, te je odlučila da će najvredniji dragulj u svom vlasništvu oporučno ostaviti mlađoj unuci, kćeri cara Josipa I., vojvotkinji Mariji Ameliji, koja se petnaestak godina poslije, 1722. godine, udala za Karla VII. iz bavarske dinastije Wittelsbach. Dijamant je tako dobio ime po kojem je danas poznat.Wittelsbach je bio dio obiteljskog blaga vladajuće bavarske loze sve do abdikacije njihova posljednjeg vladara 1918. godine. Plavi dragi kamen bio je jedan od najvažnijih predmeta u mirazu vojvotkinje Marije Amelije, a procijenjen je bio na 240.000 guldena. Nedugo nakon vjenčanja Karlov otac Maksimilijan Emanuel našao se u financijskim teškoćama. Kako je kao glava obitelji imao je pravo raspolagati svim zemaljskim dobrima njezinih članova, bez ustezanja je snahi Mariji Ameliji uzeo dijamant Wittelsbach i time otplatio dugove izvjesnom bankaru Oppenheimu. Četiri godine poslije Maksimilijan se dogovorio za otkup dragulja u iznosu od 543.781 guldena, ali kako je ubrzo umro, njegovu je sinu i nasljedniku Karlu VII. ostalo da ispuni i tu novčanu obvezu, koja je znatno povećala ukupni obiteljski dug. Iako je zbog njega pretrpio nemale financijske glavobolje, novom bavarskom vladaru Karlu VII. Albert Wittelsbach prirastao je srcu pa ga je za života dao ugraditi u različite komade kraljevskog nakita te u samu bavarsku krunu.Zadnji bavarski kralj koji je ponosno nosio ovaj plavi dijamant bio je Ludvig III., čija je vladavina trajala do 1918. godine kada je Njemačka postala republika. Nakon abdikacije povukao se na imanje u Mađarskoj, gdje je i umro 1921. godine. Njegov pogreb bio je po sljednja prigoda da Wittelsbach bude u službi nekog vladara.Kraljevi nasljednici primali su od Njemačke novčanu apanažu, ali inflacija tridesetih godina te je iznose potpuno obezvrijedila pa su detronizirani Wittelsbachovi doista osiromašili. Država je ipak dopustila prodaju nekih od bavarskih kraljevskih dragulja kako bi se popravilo mizerno materijalno stanje nasljednika kuće Wittelsbach.Projekt je prepušten londonskoj aukcijskoj kući Christie’s, koja je nadmetanje za obiteljsko blago posljednjih bavarskih vladara organizirala u prosincu 1931. godine. Aukcija je izazvala velik interes javnosti, a trajala je nekoliko sati. Nakon što je ponuđač, koji se krio iza pseudonima Thorp, postavio cijenu od £5400 za glasoviti plavi dijamant, nadmetanje je iznenada prekinuto – ostala je dvojba je li dragulj prodan ili nije.I tu počinje pravi misterij o njegovoj daljnjoj sudbini. Štogod da se zbilo tijekom aukcije u Christie’su u prosincu 1931. godine, sigurno je da se dijamant nije vratio u svoj stari sef u Münchenu; na njegovo je mjesto postavljena bezvrijedna staklena replika. Na kraju je 1951. godine tajno prodan obitelji Goldmuntz, koja ga je držala do 1964. godine kada ga je, kao vjenčani dar za suprugu Heidi, kupio njemački poduzetnik Helmut Horten. Wittelsbach je novog vlasnika, u liku glasovitog londonskog draguljara Laurencea Graffa, dobio tek 10. prosinca 2008. godine, a tada je za njega plaćena rekordna cijena od 23 milijuna dolara. Graff je dao izbrusiti dijamant, čime je plavi kamen izgubio čak 4 karata, a draguljar poštovanje povjesničara i povjesničara umjetnosti. “Da nekim slučajem pronađete izgubljenog Da Vincija u blatu, zar ga vi ne biste očistili”, branio se Graff od žestokih kritika.Povijesni dijamant jedinstvene modre boje Britanac je navodno prodao katarskom šeiku Hamadu bin Kalifi pa sad već više od 1001 noći leži u nekom skrivenom sefu u Dohi.
