90 godina Rochasa

90 godina RochasaIako Rochas često doživljavaju prije svega kao kozmetički brend, talentirani Marcel Rochas sigurnom je rukom pisao modnu povijest. Nakon turbulentnih godina, Rochas opet leti. Na spomen francuske modne kuće Rochas, većini su prva asocijacija – parfemi. No, to i ne čudi s obzirom na to da se dugi niz godina ovo zvučno ime vezalo upravo uz tu industriju i to prije svega zahvaljujući kultnom mirisu „Femme“ u neodoljivoj ružičastoj kutiji prekrivenoj crnom čipkom. glasoviti nos, kako su tepali najpoznatijem kreatoru parfema svih vremena, Edmond Roudnitska kreirao je spomenuti miris u ratno doba, 1943. u Parizu. Opisivali su ga, a to se nije promijenilo ni do danas, kao parfemsko remek-djelo. Zrela šljiva te teške drvene i mošusne note karakterizirale su original, a kad je 1989. rekonstruiran, postao je blaži, nježniji i nosiviji zahvaljujući dodatku breskve, ruže i jasmina. Ipak, „Femme“ nije jedino što etablira kuću Rochas. Pariška slikarica poljskog podrijetla Tamara de Lempicka u Rochasovoj haljini 1920-ih. Respektabilnih 90 godina proslavljeno je nedavno izložbom na pariškim Champs-Élysées, gdje su izloženi brojni vintage komadi, parfemi, kultni modeli koji su kroz povijest mijenjali svijest o ženskoj modi, no podsjetili su i na uspone i padove Rochasa. A bilo ih je. Pa, počnimo is početka. Modnu kuću osnovao je 1925. francuski dizajner Marcel Rochas. Svoje ime, i ime svojeg branda, uspješno je gradio tri desetljeća. Iako je dio biznisa naklonjen kozmetičkoj industriji bio imperativ, Marcel Rochas zauzeo je dosta stranica u knjigama posvećenima ženskoj modi 20. stoljeća. Ženstvenosti je dao novu dimenziju, produžio je suknje i hrabro im našio džepove, što se smatralo prilično skandaloznim. Istaknuo je ramena sakoima i kaputima, kreirao balonere strogih, pomalo arhitektonskih linija. Osim toga, koristio se novim materijalima s kojima se nitko nije usudio eksperimentirati. Bio je ispred svog vremena. Počeo je raditi haljine od žerseja namijenjene ženama koje mnogo putuju te kupaće kostime od poliestera i lateksa za sportašice. Bio je i talentiran i praktičan pa mu mušterija nije manjkalo. Prvi je bojio krzno, dizajnirao steznik- hlačice, zbog čega su ga dame obožavale. Pokrenuo je podliniju modnih dodataka, ali i prvu liniju proizvoda za mušku njegu. Unatoč svemu, Rochas je ostao sinonim za kozmetičku, a ne modnu industriju.To se promijenilo 1990. dolaskom Belgijca Oliviera Theyskensa u kuću i njegovim drukčijim pogledom na lijepo. Kolekcije bogate detaljima, suptilna čipka koja izviruje ispod suknji i haljina, izvezene nogavice, džepovi na večernjim toaletama te simbol lastavice kao hommage britanskom pjevaču Morrisseyu obilježili su njegov rad. U nekoliko je mjeseci promijenio odnos kuće Rochas prema ženskoj modi, pisalo se da je donio prijeko potreban dašak ženstvenosti i glamoura, a njegovu prvu samostalnu kolekciju za jesen/zimu 2003./2004. kritičari su opisali kao osvježavajuću i nevjerojatnu. Bio je to vjetar u leđa koji je Rochasu tako trebao – postao je dio visoke mode.Idućih nekoliko sezona kuća je bila pod povećalom javnosti. Svi su strepili zbog toga hoće li Olivier Theyskens sam sebi postaviti ljestvicu još više ili barem ostati na razini koju si je prvom kolekcijom nametnuo. Pri tome mu je svakako pomagala i respektabilna lista poznatih žena koje su za posebne prigode sve češće birale njegov rad, poput Nicole Kidman, Jennifer Aniston, Rachel Weisz, Sarah Jessice Parker, Kate Bosworth i mnogih drugih. Udruženje američkih modnih dizajnera čak mu je 2006. svečano uručilo nagradu za najboljeg inozemnog dizajnera. Bio je to šlag na vrhu torte. Ipak, stremio je isključivo k visokoj modi, što je bilo potpuno drugačija poslovna strategija no prethodnih nekoliko desetljeća. Haljine su dosezale cijene i do vrtoglavih 20 tisuća dolara, što je odbilo širu publiku, pa čak ju je i razljutilo. Ali dizajner nije odustajao od te filozofije, smatrao se umjetnikom, a svoje haljine umjetničkim djelima. No ipak je pokrenuo niz sestrinskih brandova koji su djelovali pod istim imenom, ali su bili mnogo pristupačniji te fokusirani na dnevno nosivu modu te dodatke. Pokazalo se da je to pun pogodak i upravo zato je javnost još više šokirala vijest kako je kuću Rochas kupio Procter&Gamble, koji u vlasništvu ima više od 250 tvrtki uglavnom iz područja kozmetičke industrije. Rochas se našao na naslovnicama i to ne u lijepom kontekstu. Pisalo se kako se danas očito baš sve vrti oko novca i kako su dugogodišnji rad, tradicija, inovativnost i uspjesi otpisani „za malo novca“, a Olivier Theyskens potražio je sreću u modnoj kući Nina Ricci.Srećom, samo dvije godine poslije, Marco Zanini 2008, imenovan je novim kreativnim direktorom kuće. Diplomirao je primijenjenu umjetnost u Milanu, radio kao asistent i pekao zanat u Dolce&Gabbani, kreirao za njih ready-to-wear linije. Ubrzo nakon toga postao je desna ruka Donatelli Versace i na tom mjestu ostao punih devet godina, no tek je u Rochasu dobio priliku da iziđe iz sjene svih tih zvučnih imena.Prvu samostalnu kolekciju pod brendom Rochas predstavio je na Tjednu mode u Parizu u veljači 2009. Kolekcija je opisana kao nepredvidiva, njegov rad nije nikoga razočarao, ali ni posebno oduševio. Ostavio je i publiku i struku ravnodušnima. Pet godina njegove vladavine sigurno nije Rochas upisalo u povijest, ali njegov nasljednik, Allesandro Dell’Acqua za to ima dobre šanse.U veljači prošle godine i službeno je zasjeo na čelo kuće. Promijenio je estetiku brenda, izbacio je jake tonove, osim u modnim dodacima, te kreirao mračnu, ali moćnu kolekciju. Crne i bijele tkanine omiljeno su mu sredstvo za rad, a ne zazire ni od modre, bordo, sive, hladnih i dubokih tonova, naglašavajući dojam teškim, bogatim i gustim materijalima na dugim haljinama. Ipak, njegove kolekcije djeluju nosivo, ležerno, lepršavo i žene ih vole. Specifično je da uvijek naglašava struk širokim pojasevima, a seksepil donosi nježno donje rublje koje se kao motiv provlači kroz njegov rad. Iz poštovanja prema Rochasu, ne zaboravlja ni na motiv lastavica kojima ukrašava sve komade. Lijepa je to simbolika jer se upravo lastavice smatraju simbolom buđenja života i najpouzdanijim glasnikom proljeća. Znak da je zima, u ovom slučaju samo kao metafora, na izmaku. Stoga je lako povjerovati kako je Rochas ponovno dočekao svoje proljeće i da je ovo tek prvih devet desetljeća njegova rada.