Petra Hrašćanec: 'Teško je biti plesač u Hrvatskoj, a nadamo se da će nam jesen barem vratiti susrete s publikom'

Petra Hrašćanec: 'Teško je biti plesač u Hrvatskoj, a nadamo se da će nam jesen barem vratiti susrete s publikom'Petra Hrašćanec jedno je od najpoznatijih imena domaće plesne scene, a ususret 12. festivalu Monoplay u Zadru, čija je umjetnička direktorica, porazgovarali smo o plesnoj sceni u Hrvatskoj i doznali što nas čeka u Zadru od 24. do 28. kolovoza Iza talentirane plesačice Petre Hrašćanec brojni su projekti od kojih izdvaja "Love will tear us apart" i "Kompas", a trenutačno je u pripremi 12. izdanje festivala Monoplay u Zadru, na kojem je Petra umjetnička direktorica. Najbliži joj je solo-format, što je upravo i u fokusu Monoplay festivala. Petra nam je ispričala što možemo očekivati ove godine, ali i kakva je situacija na domaćoj plesnoj sceni, u kakvim uvjetima plesači rade i o projektima koje priprema. Za početak, jedno "standardno" pitanje - odakle ljubav prema plesu, kad si vidjela da je to ono čime se želiš baviti?Ljubav prema plesu je tu od malih nogu, kao i kod većine djece pretpostavljam, a odluka da ću se time baviti profesionalno došla je kasnije, četrnaest, petnaest godina. Ples zahtijeva određenu vrstu discipline, ali nudi jako puno slobode, kako u izražavanju, tako i u samom osjećanju tijela. Faze odrastanja su prolazile, a ples je nekako ostao kao neko sredstvo slobode. U srednjoj školi sam odlučila da je suvremeni ples ono što me najviše zanima i nakon toga su se stvari otvarale same od sebe. Sve što je bilo potrebno bilo je prepoznati trenutak i donijeti odluku.Kako je biti plesač u Hrvatskoj, koliko se situacija promijenila s godinama...? Kako je nakon "korone", normalizira li se stanje ili?Teško je biti plesač u Hrvatskoj jer jednostavno nedostaje uvjeta za rad. Svi suvremeni plesači su nezavisni, odnosno nemaju stalno zaposlenje kao izvođači ili autori te staž, socijalno i zdravstveno ostvaruju preko statusa slobodnog umjetnika (ako imaju sreće i dobili su taj status). Honorar koji ostvare u nekom projektu je ono od čega žive. Budući da nema dovoljno prostora i financija za suvremeni ples u Hrvatskoj, projekata je malo pa je time i prilika malo. S godinama se stanje po pitanju prostora čak i pogoršalo, ali čini mi se da se strukovne udruge počinju sve ozbiljnije boriti za bolje uvjete i prava na rad u našem sektoru. Pandemija koronavirusa time je skoro ugasila neke organizacije jer je stanje već bilo na rubu preživljavanja. Nadam se da će jesen vratiti barem ono malo što smo imali, a to je živi susret s publikom.Koji su prednosti i nedostaci plesne scene u Hrvatskoj? Možda neka usporedba u odnosu na inozemstvo...Prednosti rada na hrvatskoj plesnoj sceni naspram one inozemne ne postoje. U Europi je isto teško zadržati financiranje, ali postoji ipak neka strateška podrška od institucija i kazališta koja brinu o suvremenoj kulturi. Mi svi volimo živjeti tu odnosno volimo ljude, klimu i prirodu oko nas. Naš poziv je u umjetničkoj sferi i moramo se izboriti za bolje uvjete i recepciju kod građana ove iste zemlje. Neki se umore od te borbe pa se presele vani, a neki još imaju nade i energije mijenjati stvari oko sebe. I jedni i drugi su u pravu.Koliko domaća publika voli ples, što najviše preferiraju, kakav je interes...?Domaća publika voli ples i to vrlo raznorodan. Zbog utjecaja medija, sve je rašireniji showdance, ali i balet i folklor imaju svoju stalnu publiku. Suvremeni ples danas je jako široko područje i vjerojatno se publika više veže za autora, nego za određeni stil. Hrvatska plesna scena jako je različita i mislim da si svi mogu naći nešto “po svom guštu”. Ako se mene pita, za razvoj te iste publike jako je bitna edukacija i uvođenje osnova plesne umjetnosti u osnovne škole.Kako si završila u solo vodama? Što bi izdvojila kao svoje najveće uspjehe?Solo forma je nekako uvijek zanimljiva prekretnica u nečijem radu ili je barem ja tako doživljavam. Smatram je izuzetno zahtjevnom, ali, s druge strane, i formom koja nudi najviše slobode. Pošto je to ono zbog čega volim plesati, lako je zaključiti kako i zašto se volimo. Uspjesi u polju plesa stvar su osobne percepcije, ali većina smatra da je izvrstan solo "Love will tear us apart", s kojim smo gostovali jako puno van Hrvatske, kao i predstava "Kompas", koja se također igra dosta vani. Ove dvije predstave nastale su u suradnji sa Sašom Božićem i, iskreno, možda najveći uspjeh smatram održavanje našeg prijateljstva koje usput rađa i drage nam projekte.Kad je riječ o "Kompasu", to je predstava koja nudi mnogo slojeva gledatelju i, osim samog plesnog i izvedbenog vokabulara, nudi jedan prekrasan svijet. Taj svijet vizualno je pomogla sagraditi Ana Savić Gecan, ali i dizajner svjetla Bruno Pocharon. S druge strane, doživljaj svega što vidimo podržava izvrstan skladatelj i glazbenik Hahn Rowe te se time iskustvo iz izvedbenog pretvara i u neko kompleksnije slaganje suvremene umjetnosti kroz različite medije. Zbog svega toga smatram da je to jedan zreli rad koji, u suradnji s Simone Augherlony, govori o načinu na koji vidimo svijet.Pripremaš projekte "Samo" i "Skupa" - možeš li nam reći nešto više o njima?"Samo" je istraživački projekt rada na samoj sebi odnosno solo koji planiram izvesti u 2021. god, ali radim na njemu cijelu jednu godinu. Činilo mi se bitno odvojiti vrijeme za tako nešto i preskočiti ustaljeni obrazac rada na predstavi u vremenskom okviru od tri mjeseca koji inače koristimo. Posebnost ovog projekta je da ne postoje suradnici tako da ovaj puta nema trenja s različitim umjetnicima oko jedne ideje već je jedna ideja, jedan izvođač i samo on/ona su odgovorni za sve što vidimo."Skupa" je projekt koji radim sa šest divnih mladih plesača i bavi se načinima na koji definiramo zajedništvo. Premijera je u listopadu, a projekt je podržan od mreže Pan Adria pa će biti izveden u Zagrebu, Rijeci, Ljubljani, Gorici i Mariboru.Kako je nastao Monoplay, što bi rekla - po čemu je poseban? Solo forme opisuju se kao teške i posebne discipline pa kakav je odaziv plesača s obzirom na to da se održava već 12. godinu? Čemu se posebno veseliš ove godine? Monoplay je nastao kao pokušaj gradnje nečega vrijednoga u Zadru i poseban je po grupi ljudi koja ga organizira. Zadarski plesni ansambl u svojoj osnovi, ali i mnogi drugi individualci i umjetnici koji nisu iz polja, plesa dizali su svake godine standard onoga što Monoplay danas je.Festival ima svoju publiku u Zadru, ali i Hrvatskoj i svijetu te svake godine raste i širi svoj pristup plesnoj umjetnosti. Nudi jedan mali prozor u sam vrh euroske plesne i izvedbene scene i kao takav je nezamjenjiv. Na dvanaestom Monoplayu najviše me veseli radionica Julyena Hamiltona čija specijalnost je instant kompozicija na sceni, ali i gostovanje legendarnog Johnathana Burrowsa čije knjige i radove već svrstavamo u klasike plesne teorije.Na Dubrovačkim ljetnim igrama imat ćeš premijeru Grižule - ispričaj nam više o cijelom projektu!Posebnost ovog projekta je i sudjelovanje studenata glume i plesa sa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti te su ti dragi ljudi unijeli puno svježine u naše ustaljene obrasce proizvodnje. Držićeva „Grižula“ svakako je velik zalogaj i trudili smo se ostati unutar upisanih obrazaca ovog teksta, ali i dodati malo svoje „boje“ u cjelokupnu sliku. Neprestano traženje boljeg i magičnijeg u šumi (negdje drugdje) i svojevrstan bijeg iz Grada je ono što smo najviše tematizirali. Kostimografija i scenografija Zdravke Ivandije posebno je istaknula minimalizam intervencije u prirodan prostor parka Gradac, ali i ostavila snažan potpis u korištenju jakih boja. Glazba Nenada Sinkauza spaja svijet magije i vila sa nasljeđem kojim definiramo svjetovno. U generalnim procedurama bavimo se folklorom kao ishodištem moguće dramske geste, ali i prostorom koji otvara mogućnost duhovitog raspredanja s naslijeđem.