U ubrzanom ritmu današnjeg života, kada se između posla, djece, obaveza i gužvi jedva stigne skuhati nešto toplo, domaća food blogerica i autorica Matejka Buča, osnivačica jednog od najpoznatijih gastro blogova Like Chocolate, donosi upravo ono što svima treba: kuharicu brzu, praktičnu i realnu, skrojenu za stvarne živote i stvarne kuhinje. Njezina nova knjiga „Svaki dan nešto na brzinu“ stiže uskoro, a već sada je jasno: ovo je izdanje koje ćemo koristiti svaki dan, a ne držati za ukras.Vaša nova kuharica Svaki dan nešto na brzinu uskoro izlazi. Što vas je potaknulo da se ovaj put fokusirate baš na brza, svakodnevna jela?– Potaknuo me život - moj, ali i ljudi koji me okružuju, mojih čitatelja i pratitelja na društvenim mrežama, prijatelja, poznanika i kolega. Čini mi se da smo svi u istoj situaciji - imamo previše obaveza, a premalo vremena za njih pa se tako često nađemo u situaciji da nam svakodnevno kuhanje izaziva frustraciju, nervozu i stres. Mama sam dvoje školaraca i svaki dan nakon posla imam 30-ak minuta da nešto prirpremim kako bismo svi zajedno pojeli topao i hranjiv odbrok. Bez dobre pripreme, planiranja i, uostalom, recepta, to je nemoguće i dugoročno neodrživo. Zato sam zadnje dvije godine razvijala upravo takve recepte, ali i isprobavala razne trikove koji su mi olakšali tu svakodnevnu obvezu - a ova nova knjiga upravo je zbirka svega što sam naučila.Na društvenim mrežama često naglašavate da su jednostavna jela jednako vrijedna kao i ona kompleksna. Što za vas znači “dobra brza hrana”?– Trudim se zaista hranu ne dijeliti na dobru i lošu, no ako govorimo o kvalitetnoj prehrani, za mene je ona prvenstveno raznolika i uravnotežena. U tom smislu, brzo pripremljena hrana se ne mora razlikovati od one za koju je potrebno više vremena - možemo iskoristiti iste namirnice na drugačiji način kako bismo iz njih izvukli najbolji okus i nutrijente u kratko vrijeme. Primjerice, dodavanjem temeljca, korice parmezana i paste od rajčice varivima dajemo injekciju koncentriranih okusa i nutritivno ih obogaćujemo pa im nije potrebno dugo kuhanje kako bi se izvukla aroma iz namirnica. Brzo pripremljena hrana zahtjeva drugačiji pristup kuhanju - pa čak i zanemarivanje uvriježenih pravila za pripremu nekih jela - no rezultat može biti zaista ukusan i odlično zaokružen obrok.Blog Like Chocolate mnogi i danas smatraju jednim od prvih stvarno uspješnih domaćih food blogova. Kada pogledate unazad, što mislite da je bilo presudno da publika baš vama povjeruje?– Hvala vam na tako lijepom komplimentu. Blog pišem već 13 godina i od prvog sam dana bila jako otvorena i iskrena u svom pristupu. Učila sam zajedno sa svojim čitateljima i nisam čuvala tajne koje sam otkrila - moji su recepti oduvijek bili vrlo detaljno napisani, dobro objašnjeni, pripremljeni s pristupšačnim namirnicama i - najvažnije - točni. To je ono što moji čitatelji uvijek naglašavaju kao prednost Like chocolate, ali i mojih kuharica. Držim se toga i dalje jer sam sama sebi najvjernija publika i često se vraćam svojim starim receptima - a znam da ja prva odustajem ako neku namirnicu ne mogu nabaviti ili mi nije jasno kako je iskoristiti.Koliko se vaš stil kuhanja promijenio od prvih blogerskih dana do današnje, četvrte kuharice?– Prije svega, puno sam naučila u zadnjih 13 godina stoga kuham puno intuitivnije, brže i lakše. Druga stvar koju volim naglasiti je da sam otpustila mnoga uvriježena pravila i kuham puno opuštenije - važniji mi je rezultat nego kako sam došla do njega. I zadnje, sada imam dvije djece pa obroke prilagođavam uglavnom njima. Trudim se pomiriti različite zahtjeve i ukuse, ali ipak poslužiti hranjive obroke - a to nije uvijek lako jer su oboje mali izbirljivci.Koji recept iz nove knjige vam je osobni favorit, onaj koji najčešće kuhate za sebe i svoje?– Heh, moj osobni favorit nije i favorit moje djece, tako da ću vam tu dati dva odgovora. Mislim da bih za sebe najčešće kuhala varivo od oslića i krumpira ili riblji curry, dok se djeci jako sviđa tortilja burger kojeg nadograđuju dodacima po svojem ukusu. No zato nam se svima jednako sviđaju recepti iz kategorije Slastice. Kako izgleda vaš kreativni proces – od ideje, testiranja recepta, pa sve do fotografije i finalne verzije u knjizi?– Ako pričamo o kreiranju kuharice, prvo osmislim koncept tj. ideju knjige. Zatim složim kostur tj. kategorije, a onda ih polako punim idejama za recepte. Krećem od jela koja su mi duže na listi za isprobavanje, razmišljam o namirnicama - koliko su dostupne, koliko ih ljudi vole koristiti, jesu li skupe, razmišljam o sezonama - pazim da pokrijem sva godišnja doba - i napravim si neki okvirni plan i skicu kako bi te kategorije mogle izgledati i koji recepti bi se mogli naći u njima. I onda kreće kuhanje i testiranje recepata. Kada sam zadovoljna s receptom, stiliziram i fotografiram jelo u svom studiju i napravim si skicu te stranice - recept s fotkom - na računalu. Dan po dan polako slažem stranice, dodajem i oduzimam recepte s obzirom na to što mi nedostaje, a čega ima viška, neke stvari križam jer nisam zadovoljna rezultatom testiranja, neke stvari dodajem jer se preoduševim pa ne mogu odoljeti. U svakom slučaju, proces je polagan i strastven, jer kad stvaram nešto svoje, za sebe i one koji me na ovaj ili onaj način poznaju, dajem se u to skroz. Na kraju, kada je sve gotovo, kada svoj posao odradi i lektor, kada pročešljam tekstove 200 puta, kada pregledam recepte i još ih jednom testiram za svaki slučaj - tek tada grafičar radi prijelom, a ja se bacam na osmišljavganje naslovnice. To mi je najuzbudljiviji dio jer zaokružuje cijelu priču i viziju. Nakon 4 - 5 čitanja i korektura, tiskara preuzima posao i onda čekam i grizem nokte Jeste li imali trenutaka kada recept jednostavno “ne ide”? Kako se nosite s tim kreativnim blokadama u kuhinji?– Da, naravno, toga uvijek ima. Ova je kuharica za mene bila posebno izazovna i nekoliko sam puta odustajala i vraćala joj se. To nije bilo jer nisam imala želje raditi na njoj, nego sam jednostavno bila potrošena svakodnevicom, poslovnim i ostalim obvezama, i ostala bih prazna. Kreativcima je zaista povremeno potrebno punjenje baterija da bi mogli stvarati, a to se i meni ponekad događa. Prvi dan lipnja sam shvatila da ne mogu dalje nastaviti s knjogom, kao da joj nisam imala što dati. Uzela sam si dva mjeseca pauze, ne znajući hoću li je uopće završiti. Vratila sam joj se puna ideja i nove energije, napravila mali zaokret u konceptu i privela ju kraju. No i da nisam, to bi bilo ok. Treba biti nježan prema sebi, ne možemo uvijek sve.U posljednje vrijeme sve više ljudi traži praktične recepte zbog ubrzanog načina života. Što mislite, što je najvažnije da početnik ima u kuhinji kako bi mogao kuhati svaki dan bez stresa?– Voljela bih da hranu možemo prihvatiti kao saveznika - što ona i jest - a ne kao neprijatelja ili izvor stresa. Mislim da je tu najvažnija volja i želja za učenjem i napretkom u kvaliteti prehrane, jer hrana pripremljena kod kuće najčešće je najjeftinija i najkvalitetnija opcija. Početnici bi se svakako trebali naoružati strpljenjem i pronaći pouzdan izvor kvalitetnih recepata - bilo da se radi o roditeljima, bakama, blogovima ili kuharicama. Dobar recept baza je svega, i uz dobar recept i kvalitetne namirnice baš svatko može pripremiti odlično jelo. To će onda biti izvor veselja i zadovoljstva,a to je odličan temelj za nastavak učenja i uživanja u pripremi hrane.Food blogeri danas rade u potpuno drugačijoj digitalnoj atmosferi nego prije 10 godina. Kako vi doživljavate te promjene i pritiske?– Zaista ste u pravu, puno toga se promijenilo u zadnjih 10 godina. Društvene mreže puno su dominantnije nego što su bile kad sam pokrenula blog, a blogovi polako isčezavaju. Puno je više kreatora koji produciraju novi sadržaj na doslovno dnevnoj bazi i dosežu do velikog broja ljudi, a publika traži brzu informaciju nadomak ruke, bez želje za izgradnjom odnosa s kreatorom. Nekada je to bilo puno drugačije: čitali smo blog objave, svaki je recept bio mala priča, komadić nečijeg života i to mi je bilo baš lijepo. Danas, kada obrađujem narudžbe za svoju novu knjigu, prepoznajem imena ljudi koji su sa mnom od početaka, onih koje ne poznajem, a zapravo poznajem jer se već godinama dopisujemo i međusobno podržavamo. Ja to imam sa svojim čitateljima i više od toga mi ne treba, stoga se trudim da me novi trendovi zaobiđu i nastojim se ne obazirati na njih - algoritmi me malo vole, malo ne vole, no moj sadržaj na kraju nađe put do onih koji ga žele vidjeti, a to je jedino što mi je bitno. Nije imperativ biti mega-uspješan, imati ogroman broj pratitelja i viralne recepte. Meni je i dalje puno važnije da mi ljudi vjeruju i da sam mirna s time što, kako i koliko objavljujem. Zato i dalje sve što radim dijelim i na blogu, jer je to moja baza, jer ljudi znaju da su tu moji recepti kojima se vraćaju i jer to ne ovisi o nikakvom algoritmu koji se mijenja svaki tjedan.
