Tek nekoliko stotina kilometara cestom od Zagreba je Venecija, grad koji razdvaja više od 170 kanala i spaja 350 mostova, grad koji umjesto ulica ima more, a umjesto automobila brodove i gondole, grad koji je spomenik kulturne baštine UNESCO-a. Teško je izbrojiti turiste koji svakodnevno prođu Venecijom. Ipak, za neke je to tek grad umirovljenika, vlažan, s puno magle i “lošom klimom”, koji svaki dan “napada” 200.000 nametljivih golubova. hotel AmAn Pravu, romantičnu Veneciju ipak prepoznaje više njih. Među njima su i pokleknuli neženja George Clooney i Amal Alamuddin, par koji je za svoj najvažniji dan mogao birati bilo koje mjesto na svijetu. Za uplovljavanje u bračnu luku odabrali su ipak savršenu venecijansku scenografiju i Aman Hotel Resort, impresivnu vilu obitelji Papadopoli koja je prošle godine pretvorena u (jedini u gradu) hotel sa sedam zvjezdica. Unutrašnjost ostavlja bez daha, u nekim su sobama freske venecijanskog slikara Gianbattiste Tiepola iz 18. stoljeća.GONDOLEVenecija je grad mostova i gondola. Canal Grande najdulji je kanal, ujedno je najpoznatija “ulica” koja presijeca stari dio grada na dva dijela. Oko mosta Ponte di Rialto nalaze se i glavni vezovi gondola, jednog od simbola Venecije. Tijekom 17. i 18. stoljeća u gradu ih je bilo između 8 i 10 tisuća te su bile glavno prijevozno sredstvo. Donekle su drukčije izgledale, imale su kabine koje su putnike štitile od znatiželjnih pogleda (danas bi turistima koji se najčešće njima voze samo zaklanjale pogled na grad) i bile različitih boja dok gradskim zakonom nije određeno da sve moraju biti crne. U gradu ih je ostalo nešto više od četiristo te je sve manje i radionica za njihovu izradu, no doista je doživljaj provesti se gondolom kroz grad. Ako pak vožnju dijelite s osobom s kojom želite dočekati starost, poljubite se u zalazak sunca ispod Mosta uzdaha.HARRY'S BARPriču o Harry’s baru određuje životni put Giuseppea Ciprianija koji je Harry’s bar otvorio 1931. godine. Mnogima koji danas ovdje uživaju u bellinijima i carpacciu nije poznata priča o tome kako je bar nastao. Giuseppe Cipriani koji potječe iz siromašne obitelji radio je u raznim venecijanskim lokalima, među ostalim i u hotelu Europa gdje je upoznao američkog studenta Harryja Pickeringa s koji se sprijateljio. No Pickering je odjednom prestao dolaziti u hotelski bar. Zabrinutom Harryju priznao je da su mu bijesni roditelji u Bostonu srezali prihode jer se samo zabavljao i pio. Cipriani mu je tada posudio popriličnu svotu, misleći da novac više neće vidjeti. Međutim, dvije godine kasnije Pickering se vratio s pet puta većom svotom i riječima: “Ovo je dovoljno da otvorite vlastiti bar. Nazvat ćemo ga Harry’s.” Danas je bar institucija, vodi ga Giuseppeov sin Arrigo, a klijentela uključuje i umjetnike i pripadnike visokog društva. U baru su pili Ernest Hemingway, Aristotel Onassis, Woody Allen, Nicole Kidman, a grijeh je otići iz Venecije a ne popiti bellini kod Harryja.VILLA FRANESCHI Za one koji žele osjetiti Veneciju, a pritom ne potrošiti previše na skupe hotele u gradu, preporuka je prekrasna pokrajina Veneto, vile između Padove i Venecije, duž kanala rijeke Brente koji su Mlečani sagradili između 1500. i 1700. godine. Većina vila koje su gradili bogati Venecijanci u 18. stoljeću danas je pretvorena u male hotele koji su zadržali svoju autentičnost. Među njima je prekrasni hotel, Villa Franceschi. Zadržala je autohtonost doba u kojem je nastala; sobama dominiraju freske, namještaj je iz renesansnog doba, pun topline i uspomena. Vila je okružena vrtom s pomno odabranim cvijećem i impozantnim skulpturama. Uz cvrkut ptica, u vrtu možete uživati u mirnom doručku. Poželite li ikada otići iz tog raja zemaljskog, predlažemo posjet drugim poznatim vilama tog kraja. Obiđite u Villu Paladio, Villu Foscari i Villu Widmann-Foscari.MURANONekada je otok Murano bio nezavisna gradska komuna, ali s vremenom je postao dijelom Venecije. Prva asocijacija na taj otočić su muranski puhači stakla i svjetski poznati lusteri, ogledala, skulpture... Povijest staklarstva na Muranu datira još od davnog 13. stoljeća kada su sve radionice iz Venecije zbog čestih požara prebačene na Murano. Koliko su tada držali do tog zanata govori nam i činjenica da su u to doba staklari mogli imati titulu plemića, ali s tim je išla i obveza da stanovnici ne napuštaju otok kako bi se tajna proizvodnje stakla što sigurnije čuvala! Jedino se na Muranu proizvodilo kristalno staklo, a osim toga i emajlirano staklo, staklo sa zlatnim nitima, višebojno staklo te brojne imitacije dragog kamenja napravljenog od stakla.
