Sebe je uvijek vrlo teško predstaviti i opisati pa ću se koristiti riječima obitelji i prijatelja - vesela, komunikativna, vrckava, frčkava, glasna, uvijek nasmijana i pozitivna, započinje priču 28-godišnja Anja Mihaljević koja se bavi marketingom, a u slobodno vrijeme piše i kolumnu za jedan lifestyle portal.- Radim što volim, zaljubljena sam i čekam, kao i svi, da prođe pandemija pa da mogu sjesti u avion i nastaviti s putovanjima. Inače sam svaki slobodan trenutak koristila za druženje s prijateljima, putovanja i za trening. Međutim, kako nam se svima život promijenio, sve se to svelo na minimum. Volim otići u šetnju na Jarun i gledati divne zagrebačke zalaske sunca. Mogu reći da trenutačno "nadoknađujem" propuštene serije, a i udomili smo macu pa imamo nove avanture svaki dan, priča nam Anja koja ovo vrijeme iskorištava i za nove projekte u udruzi Mogu sve. Nastala je kao projekt na Fakultetu političkih znanosti u sklopu kolegija, a zbog velike zainteresiranosti, projekt je prerastao u udrugu.- Nas tri osnivačice zajedno smo studirale novinarstvo i PR pa se usudim reći da smo dobili priliku glasno govoriti u ime onih koji to ne mogu. Naš je prvenstveni cilj inkluzija osoba s invaliditetom u društvo, što smo zaista i postigli, ali još uvijek imamo puno posla. Uvijek kažem kako je poanta da samo jedna osoba zastane, razmisli, educira se o invaliditetu, a vidim da smo kroz sve ove godine utjecali na puno ljudi, kako kroz Udrugu, tako i kroz moju životnu priču, govori nam Anja i kaže kako u Hrvatskoj nema puno informacija o tome što osobe s invaliditetom proživljavaju fizički, psihički, emotivno, što slijedi nakon amputacije, kakva je razlika među invalidskim kolicima, pokriva li zdravstvo ortopedska pomagalo, koja prava imaju osobe s invaliditetom...- Dostupnih informacija nema puno jer se o tome ne govori, a ja sam, eto, dobila tu priliku da mogu govoriti o temi. K tome, mediji su u jednom trenutku prepoznali to i svojim podržavanjem omogućili da me/nas čuje cijela Hrvatska, a i više. Ne mogu vam opisati koliko je neprocjenjiv osjećaj kada mi se javi osoba s invaliditetom ili roditelj osobe s invaliditetom za savjet, pitanje… Neopisivo mi je drago što ostvarujem cilj i što mogu pomoći ljudima jer jako dobro znam kako je odrastati i koračati životom s invaliditetom bez takve potpore i informacija, kaže.Anja je, naime, rođena bez lisne kosti na lijevoj nozi i s deformacijom stopala. Također, na lijevoj ruci ima četiri prsta, a na desnoj tri. Govori nam kako je kroz vrijeme shvatila da je jedna od rijetkih koja se nije baš susretala s diskriminacijom i ružnim komentarima:- Nedavno sam se sjetila jedne vrlo, vrlo neugodne situacije koju sam doživjela, a dogodila se neposredno prije amputacije noge. Naime, kako sam bila odsutna tri mjeseca s fakulteta, tako sam išla na dogovore s profesorima trebam li nešto dodatno napraviti i obavijestiti ih o situaciji. No, jedna profesorica nije u početku mogla uvažiti ovu specifičnu situaciju pa ću je citirati: „Amputacija noge nije dovoljno dobar razlog da budeš odsutna sa šest obveznih predavanja u semestru“. Mislim da je svaki komentar suvišan, ali na kraju se situacija s podrškom fakulteta uspješno riješila. Znam da mnogi svakodnevno doživljavaju ovakve situacije, još i gore vjerojatno, pa gledajući s te strane, prava sam sretnica što sam odrasla i živjela u zdravom okruženju. Moji su mi vršnjaci uvijek davali potporu, a prijatelji koji su bili uz mene tijekom amputacije, njima ću vječno biti zahvalna. Znate, nije lako s 20-ak godina doživjeti tako nešto, kao da ti odrastanje stane na trenutak.O svemu je odlučila progovoriti točno godinu dana nakon operacije, kad je s prijateljima i kolegama snimila mini-dokumentarac "Jednom nogom čvrsto na zemlji", u kojem je progovorila o životu s invaliditetom.- Kako je udruga sve više napredovala, radila sam brojne priče s osobama s invaliditetom pa mi je postalo malo licemjerno pričati samo tuđe priče jer znam koliko za to treba hrabrosti. Tada sam odlučila ispričati svoj životni put. Željela sam u vrlo kontroliranoj situaciji ispričati svoju priču, iskreno i bez dramatizacije. Tako je sve krenulo, mediji su sve više pažnju usmjeravali prema Udruzi i prema meni, a u društvu se sve više počelo osvještavati o osobama s invaliditetom, priča Anja, iza koje su 34 operacije. Kaže kako su je one formirale u osobu koja je danas:- Svaka me suza ojačala, a svaki trenutak boli omogućio da proživim sljedeći korak. Knjiga bi mi trebala da ispričam kako je sve bilo, ali ne žalim niti za jednim trenutkom. Danas malo drugačije gledam na to sve, na odrastanje na Šalati i generalno svu djecu i ljude koje sam upoznala. Kraj mnogih koje sam vidjela, moj slučaj je lagan. Smatram da ono što sam ja, ali i mnoga druga djeca proživjela, da to nitko ne bi trebao doživjeti, ali eto, neke stvari ne možemo birati. Iz svega sam izašla jača, a to mi je omogućilo da radim što volim, pomažem ljudima i uvijek budem ustrajna, jaka i pozitivna te ne dopustim drugima da me "spuste". Iako je opcija amputacije uvijek postojala, svi su se nadali da do nje nikada neće doći. Međutim, rezultat selidbe u Zagreb, mnogo hodanja i aktivnijeg načina života bilo je pogoršavanje Anjinog zdravstvenog stanja, što je dovelo do amputacije. Ana kaže da je shvatila da će joj nakon tog u životu biti bolje i da više ne bi trebala ići na operacije. - Naravno da je bilo teško prije konačne odluke. Pitala sam se zašto sam prošla 33 operacije, da bi sve bilo uzalud. Ipak, ništa nije uzalud i nekako se sve posložilo kako treba. Sa svakom lošom situacijom dolazi i nešto pozitivno, a ja sam dobila valjda 100% pozitivnog iz toga, govori nam Anja, koja je protezu nazvala - Pamela! - Crni je humor sastavni dio mog života. Kad upoznajem nekog novog u društvu, tu su vrlo često pogledi "moramo biti normalni, ne smijemo je/ga preplašiti", smije se Anja koja je već tri godine nakon operacije obula štikle s potpeticom od 6 cm, što je za protezu, jako puno!- Znam čuti komentare poput "bravo", ali iskreno mislim da se na tome ne treba čestitati. Ja ne čestitam nikome na tome što odjene. Mnoge žene vole haljine i visoke potpetice, svi bismo trebali biti jednaki pa se ne treba čestitati na tome što netko odjene. Apsolutno svi znamo koliko dobra odjeća, šminka, frizura i obuća mogu popraviti dan, pa tako i ja, objašnjava nam sugovornica.Anja aktivno o svemu govori i na Instagramu, a na to ju je navela nova situacija u kojoj je naglasak stavljen na virtualna druženja: - Ne znam bih li inače to napravila. Ljudi me često znaju ispitivati o nečemu vezano za invaliditet, moje stavove, kako sve u stvarnosti funkcionira... Tko može dati bolje odgovore na takva pitanja od osobe koja je to i sama proživjela? Budući da su mnogi planovi koji su trebali biti face to face propali zbog pandemije, društvene su mreže trenutno najbolji način za reći ono što osjećate.Reakcije na Anjin profil su odlične, a njezin je cilj potaknuti sve one koji žele nešto ispričati, da to naprave bez straha, bez obzira na temu. Jedino što je bitno je da svatko stoji iza svojih riječi. - Kad je riječ o planovima, kao i svima, teško mi je planirati. Svi planovi koje imam za ovu godinu, nisu se ostvarili. Ono što prvenstveno želim je ostati zdrava, kao i svi moji bližnji, raditi i ići iz dana u dan dok ne dođu bolja vremena. A onda ću, čini mi se, uhvatiti prvi avion i otići na neko putovanje, zaključuje. Ostale priče iz projekta Diva godine pročitajte u nastavku:
