Nedjelja ujutro, grad je gotovo pa potpuno prazan - na potezu od Glavnog kolodvora preko Svačićevog trga, Gundulićeve, HNK-a pa Frankopanske i Ilice, tek nekolicina Zagrepčana u jutarnjoj šetnji, na putu prema prvoj kavi ili tržnici. I dok je strogi centar prazan, čini se kako su baš svi - na Britancu i njegovom tradicionalnom nedjeljnom sajmu koji je, bez obzira na činjenicu da je špica sezone pa su mnogi na moru, bio prepun. Nakit, stare knjige, gramofonske ploče, namještaj, lusteri, posuđe, stare razglednice, odjeća... Čini nam se kako na Britancu nema toga što nećete pronaći, no izlagači s kojima smo razgovarali većinom su složni - prodaja je slaba, a kupaca nema, nedostaju turisti...Na štandu Đurđice Čanađije za oko su nam zapele divne zagorske narodne nošnje, kao i mnoštvo nakita koji, između ostalog, i sama izrađuje.- Na početku sam prodavala ono što sam imala u kući, a u kući sam imala svega i svačega jer sam to cijeli život skupljala jer stvarno volim starine, još iz djetinjstva, priča nam Čanađija i pritom pokazuje zagorsku narodnu nošnju koju je dobila od susjede:- To je zagorska nošnja koja se nosila za posebne prigode, tu su i zagorske kikle koje su se prije nosile. S vremenom sam se počela baviti i nakitom; prvo sam radila samoborski tradicionalni nakit, ali sam shvatila da mi za ogrlicu treba pet dana da je napravim, a ne mogu je prodati ni za sto kuna. I dalje imam te ogrlice u ponudi koje ne želim prodati jer ne mogu za njih dobiti željenu cijenu. Kada bih nešto prodala, za te novce bih opet nešto dalje kupila. Prije sam dosta heklala, napravila sam rukavice, ali to je isto mukotrpan posao kod kojeg se ne može vratiti uloženi trud. Đurđica je brzo dobila društvo pa je, nakon nekog vremena, na sajam počeo dolaziti i njezin suprug koji prodaje fotoaparate, značke... - Ovo sve što imam bih jako rado prodala, ali prodaja ne ide. Mislim da nije čak zbog trenutačne situacije, nego se pojavila neka apatija među ljudima, jednostavno nemaju volje, nitko ništa ne treba... Ponude mi nisku cijenu, ja im kažem koja je minimalna i onda ponekad sve okrenem na šalu. Kažem im da dvije stanice dalje mogu kupiti jeftinije stvari u nekoj trgovini. Suprug mi nekad kaže da sam zločesta, ali mislim da je, nakon desetak godina rada na sajmu, to najbolji odgovor na povremene provokacije. Čanađija nam pokazuje nekoliko stvari koje su starije od 100 godina, no teško ih je prodati, bez obzira na to što neke imaju i certifikate. - Imam zlatni sat koji funkcionira, a ne mogu ga prodati za barem 100 eura, a žao mi ga je baciti u staro zlato jer radi. Žao mi ga je rastopiti jer sam sentimentalno vezana za stare stvari. Prošle nedjelje nisam ništa prodala, ali prije dva tjedna jesam jednu tenor-tubu koja mi je bila divna, stvarno posebna. Nije ju bilo jednostavno nabaviti i dugo sam je prodavala za 1000 kuna, ali sam je na kraju prodala jedva za 100 eura i s tim sam otplatila "placovinu" i rezervaciju na sajmu. Čanađija kaže kako su prije najviše kupovali stranci, pogotovo Azijati i to jantar jer je u Aziji prilično skup.Nekoliko štandova dalje, za štandom sjedi Eduard Butjer koji na sajam dolazi svake nedjelje, izuzev onih kad je loše vrijeme, od samog početka sajma. - U mojoj ponudi su prvenstveno ordeni, medalje, značkice, stari novci, nešto nakita, fotografije, stare razglednice, srebrnina, porculan... Uglavnom sve vezano za antikvitete i za kolekcionarstvo. I sam sam dugogodišnji kolekcionar, a stvari nabavljam na ovom i na drugim sajmovima, preko aukcijskih kuća, u otkupu kod ljudi koji nam ponude... Meni su najzanimljivije stvari koje ostavim u svojoj kolekciji - popunjavam svoju zbirku, a ostatke prodajem ili mijenjam, razmjenjujem, nije uvijek prodaja u pitanju. Kad je riječ o potražnji, sve se malo traži. Prije se sve puno tražilo, sad se sve malo traži, svakim danom sve manje, a sve od krize još 2008. godine, pad od onda je jako strašan. Prije su i stranci više dolazili i kupovali, a sad uopće nema turista. Nema ni turista koji inače dolaze u Zagreb, a oni najviše kupuju suvenirske stvari, ne antikvitete, zbog zrakoplovnog prijevoza. Na sajmu je i Klaudija Draganović, iza štanda s najraskošnijim lusterima, okvirima i porculanskim posuđem. - Prije pandemije koronavirusa, stvari smo većinom nabavljali u inozemstvu, a sad malo teže dolazimo do njih. Nadam se da ćemo ponovno krenuti kao prije jer je naša ponuda puno bolja od ovog što sada imamo. Imamo porculan, lampe iz različitih razdoblja i različitih stilova... Kad je riječ o prodaji, ljudi kupuju, ali ne kao prije. Nije onako kako smo navikli, nekim danima nema ništa, a nekad nas razveseli koliko toga prodamo. Najveća je potražnja za lusterima, svi pitaju jesu li kristali pravi, žele čuti priču koja stoji iza predmeta koje prodajemo...Kad je riječ o najzanimljivijim pričama u zadnje vrijeme, Draganović kaže kako su prije "korone" u ponudi imali jako veliki stol iz 17. stoljeća, a prodali su ga za više od 20 tisuća kuna.- Gospodin je došao, vidio stol i kupio ga, on mi je baš ostao u sjećanju. Nadali smo se da će se stol prodati jer je stvarno bio jako velik i masivan, rekla nam je izlagačica. Gospodin Branimir, kod kojeg smo pronašli divne tanjuriće, šalice, čaše i posude za nakit, rekao nam je kako na Britancu izlaže dvadesetak godina, od drugog održanog sajma i dolazi baš svake nedjelje.- Idem van, nekad odem u Češku, nekad mi ljudi daju višak jer znaju da se ovime bavim, dio stvari sebi ostavim, a dio izložim na sajmu. Skupljam stare petrolejske lampe, bidermajerski ausec, većinom stvari stare više od 100 godina. Kad je riječ o potražnji, ljudi u zadnje vrijeme ne traže ništa. Traže nešto što je vrijedno, ali da mogu dobiti za malo novaca. Najčešće se traže uporabne stvari, čaše, boce, lijepi okviri, lusteri, neke dizajnerske stvari iz sedamdesetih godina... Skupe stvari se ovdje teško prodaju pa su cijene većinom pristupačne. Na drugoj strani sajma, tata i sin Šindler pričaju nam kako imaju obrt za restauraciju namještaja i bave se prodajom antikviteta. Na sajmu su svake nedjelje, a ponudi imaju porculan, namještaj različitih stilova...- Na sajmu smo svake nedjelje. Stvari nabavljamo uglavnom u Beču, a često ljudi iz Zagreba i okolice prodaju stvari jer ih se žele riješiti pa zovu nas. U ovoj se situaciji obujam prodaje smanjio, ali kad je riječ o restauraciji, imamo jako puno posla. Stvari se teže prodaju, a najveća je potražnja za lusterima. Teško je reći što najviše žele jer se ništa ne prodaje. Kad je riječ o najstarijim predmetima, tu imali smo renesansni ormar iz 17. stoljeća, a trenutno su tu konzola, ormar, stol iz 19. i početka 20. stoljeća.U galeriji pogledajte kako izgleda nedjelja na sajmu na Britanskom trgu:
