Ljubav između Meksika i mene dogodila se još na datum mog rođenja, ali to sam shvatila puno godina poslije. Rođena sam na Cinco de Mayo, veliki meksičko-američki praznik u kojem se slavi pobjeda nad Francuzima u bitci kod Pueble još davne 1862. Toj fešti u Meksiku još nisam svjedočila, ali barem se trudim da moji rođendani budu u tom stilu. Voljela sam i sapunice; dan kad je Graciela umrla Adrianu na rukama neću nikad zaboraviti. Bile su to moje prve ozbiljne suze u životu.Prvo putovanje u Meksiko bilo je još prije sedam godina kada sam ondje provela šest predivnih mjseci. Meksiko me obogatio u svim poljima života, najviše onom zbog kojeg sam tamo išla – kulinarskom. A onda je došla i 2021. Odluka da odemo u Meksiko došla je spontano; moja prijateljica, najdraža chefica i vječna suputnica na putovanjima Ivana Bekavac zaključila je kako bismo se mogle odmoriti u Meksiku. Teško žabu u vodu; samo tjedan dana nakon toga bile smo na letu prema toj nama obećanoj zemlji. Prva postaja je bio Mexico City ili Distrito Federal. U Mexico Citiju je nekoliko dana prije nego smo došle krenuo lockdown. Osim restorana, zatvoreni su bili muzeji i parkovi, šoping-centri, ulice i trgovi. Na klupicama u parku bilo je zabranjeno sjediti, maske vani su bile obavezne, ulaz u hotel ili u dućan nije bio moguć dok vam zaštitar ne izmjeri temperaturu i dok ne dezinficirate ruke. Nas dvije smo iz ovog lockdowna pokušale izvući maksimum. Ljepota je bila vidjeti Meksiko “prazan” (koliko grad od 28 milijuna već može biti). Sjećam se da sam prije za obilazak u moju omiljenu četvrt Coyoacan morala izdvojiti jedan dan. U prometu od točke A do točke B proveli bismo minimalno sat vremena, zapravo puno i više. Sada nam je za sve trebalo nekih pola sata u Uberu i u jednom danu obišle bismo više toga.Dobro za znati: Uber u MX je superjeftin. I siguran! Coyoacan je moja omiljena četvrt ovdje, mjesto gdje se okupljaju umjetnici i boemi, poznata je po kući Fride Kahlo u ulicu Londres koja je danas muzej. Coyoacan ima odličnu tržnicu sa začinima i hranom da ti srce stane. Na tržnici smo mogle normalno konzumirati hranu (čitaj sjesti i jesti), pa smo Ivana i ja redovno išle u Coyoacan na tostade i ceviche.Iako su restorani bili zatvoreni, hranu smo mogli kupiti za van, a ono što nas je najviše veselilo je njihov street food koji lockdown nije zahvatio. Iako Meksiko nije najsigurniji grad, opasnost uistinu nismo osjetile. Ono što je bitno je ići po sigurnim četvrtima i toga smo se držale. Omiljeni i sigurni kvartovi: Polanco, Roma, Condesa i Coyoacan.Velike turističke atrakcije poput Xochimilca, trga Zocalo, piramide Teothiuacan, Muzeja Sumaya – svemu je pristup bio zabranjen. Jedino što je bilo otvoreno je svetište Guadalupe, ali ljudi ni tu nije bilo. Same na trgu gdje bi nekad bilo na tisuću ljudi. Ako ništa, vidjele smo grad od 28 milijuna ljudi doslovno prazan.Nakon pet dana Mexico Cityja letimo u Cancun, točnije Playu Del Carmen. Iako me za ovaj grad vežu samo najljepše uspomene, Playu Del Carmen ne bih nikom preporučila. Prije 20 godina taj gradić je bio malo ribarsko mjesto, prije sedam godina još uvijek je bio solidno turističko mjesto, danas parada kiča i lošeg turizma. Ovdje lockdowna nema, ulice su pune, ali i na otvorenom svi nose maske. Dezinficiranje je svugdje obavezno.Sat vremena od Playe prema jugu idemo prema Tulumu. Tulum je uvijek bio jedan od mojih omiljenih lokacija. Osim što ima prekrasnu povijest, prekrasne plaže, nakon sedam godina mog izbivanja dobio je vrhunske restorane i kafeterije. S obzirom na to da smo Ivana i ja smo male ovisnice o kavama i dobroj hrani, to bilo zapravo i najbitnije – dobro jesti i piti.U Tulumu smo sve to imale: najbolje veganske sladolede, najbolji mezcal i margaritu, i naravno najbolji ceviche i guacamole. Ako bih trebala izdvojiti omiljeno mjesto u Tulumu, to je definitivno Mia Beach Bar. Topla preporuka svima koji putuju na istočnu obalu. Kad nismo bile u Miji, onda smo istraživale unutrašnjost, gradić Valladolid, Chitzen Itzu. U obilazak ovih mjesta možete ići rent-a-carom ili nekom lokalnom turističkom agencijom. Lokalne turističke izlete svakako izbjeći u širem luku. Od hrane probati tamalese, quesadille sa sirom iz Oaxace, tacose s aracherom, nopales, odnosno kaktus. Koliko je hrana divna i meni osobno najdraža dovoljno govori činjenica da je meksička kuhinja zaštićena kao nematerijalna svjetska baština UNESCO-a. Sve u svemu, dva tjedna u Meksiku su bila malo, ali opet dovoljno da se vratim s tisuću novih ideja i priča. I što je najbitnije – vratile smo se zdrave. Ova zemlja je moja vječna inspiracija i opet joj se vraćam. Jer kako Ivana i ja kažemo: Meksiko je naša druga kuća.
