Baviš se organizacijom evenata, festivala, PR stručnjakinja si, pokretačica portala... Puno je poslovnih uspjeha iza tebe, ali i pred tobom. Koji ti je dio posla ipak možda najdraži i kako raditi sve to sa strašću?– Ja nekako sve te poslove vidim kao kompatibilne, kao kombinaciju marketinga i menadžmenta. Oni se nekako prirodno nastavljaju jedan na drugi i čine više stranica istog geometrijskog tijela. Sve što radim proizlazi pa skoro isključivo iz strasti, jednostavno volim svoj posao, zahvalna sam na njegovoj fleksibilnosti, na mogućnostima i životu koji mi pruža. Naravno da donosi i stres i da je na trenutke težak, ali to je dio normalnog života. Imam sreću da radim posao koji nikada nije dosadan, dapače, vrlo je dinamičan, u nekim segmentima je i sezonski pa se moj fokus prebacuje često s jednog na drugi projekt. Tajna je možda upravo u toj sezonalnosti, rotaciji posla, pa kad mi jedan segment mog posla krene biti lagano psihički naporan, taman završi i ide nešto drugačije. Zapravo ispada da između dva ista projekta imam dovoljno vremena odmoriti, obnoviti se i ponovo ga se zaželjeti.Ali nije samo ono što radim moje područje interesa, puno me toga zanima i pokreće (“drajva”) i nije isključeno da se u nekoj budućnosti okušam i u nekim drugim industrijama, tako da sam sigurna da je puno toga i u toj iskrenoj strasti, želji da što god radim da bude vrhunski, u tome što nisam nikad zadovoljna, što mislim i znam da se može i mora bolje, što znam da nisam još dala svoj maksimum. Tako da nemam najdraži segment posla, ali imam najdraže trenutke, trenutke kada me ljudi s kojima surađujem pozitivno dirnu, iznenade s količinom podrške, zahvalom, zagrljajem, lijepom riječi, kada osjetim da su ljudi s kojima radim sretni i zahvalni što su radili s nama, sa mnom i mojim timom.Znam da si velika radoholičarka i da ti nije problem ostati na poslu koliko treba, otići na sastanak s djetetom... Koje si promjene uvela otkad si majka i kako sad sve uopće funkcionira?– Da, volim završiti sve što krenem raditi, pa makar i do jutra. Nažalost, nisam još uvijek naučila neke stvari delegirati i volim većinu toga sama obaviti i imati pod kontrolom, a i uvijek sam bila superefikasna u te kasnopopodnevne i noćne sate, kada je mir, kad su uredi prazni, kad svi spavaju. No s djecom se prioriteti promijene, naučiš se drukčije organizirati, nisi si najbitniji. Daleko od toga da je meni sada teško raditi do jutra, iako sigurno mi je puno teže funkcionirati s minimalno sna, ali kada smo se odlučili na djecu, odlučili smo da će oni uvijek u svakom trenutku biti najbitniji. I zato, svjesno odabirem da nekad posao pati, nekad se gomilaju nepročitani mailovi, nekad nekome ne odgovorim, nekad nešto pogriješim, nekad mi je kuća u kaosu, nekad ja izgledam kao kaos, ali djeca – ona uvijek imaju svu pažnju svijeta i sve zadovoljene potrebe. Ona su naš ultimativni broj jedan. Da, kad su nam festivali, oni su uvijek tu s nama, kao dio neke čerge, sudjeluju, često idu sa mnom na sastanke, ali smatram da ih to obogaćuje, da im ništa neće biti od deset dana street fooda, a budu uz nas, što je na kraju, dok su mali, njihova najveća potreba i najdraža želja. Daleko od toga da nisu samostalni, dapače, to što su na neki način prisiljeni biti uz nas dok radimo, ih na neki način dodatno osamostaljuje i gradi, ali sve što radimo sada, radimo većinom zbog njih.Tako da se mi zapravo kao obitelj svakodnevno trudimo pronaći balans, između toga da su djeca uvijek sretna i namirena, da smo mi kao roditelji sretni i ispunjeni, jer bitno je ne zaboraviti i izgubiti sebe putem, da sam ja kao žena uređena, da je posao odrađen, mailovi pročitani i odgovoreni, a kuća sređena. Realno – uvijek nešto pati, ali to je O.K., trebamo biti svjesni da nismo roboti, a i to nas gura dalje. Na kraju, za sve u životu postoji vrijeme, danas kad su nam djeca mala, više smo fokusirani na njih, jednog dana kada će biti veliki, imat ćemo i previše slobodnog vremena tako da ovu životnu fazu, ovaj slatki kaos smatram privremenom fazom, kao i sve u životu.Često ističeš kako žene u poslovnom okruženju teže uspijevaju nego muškarci te kako položaj žena u Hrvatskoj generalno nije najbolji. Kako se protiv toga boriti?– Odgojem normalnih, u glavi svjetskih muškaraca, a onda naravno i odgojem snažnih samopouzdanih djevojčica koje znaju da mogu sve što hoće, da je samo nebo granica. No svjesna sam kako je teško roditeljima koji sami nisu takvi odgojiti takvu djecu, zato je obrazovni sustav moja skrivena želja, nešto s čime bi se u budućnosti voljela baviti. Kad bi obrazovni sustav preuzeo barem dio te retorike na sebe, već bi bilo puno bolje. Odbacivanje starih patrijarhalnih tradicija i ideja, načina života i normalizacije toga da je muškarac glava obitelji – glavni u vezi, frajer, snažan, da dečki ne plaču, a da djevojčice moraju biti dobre, žena znati kuhati, voditi kućanstvo, da je dijete po defaultu ženina briga i slično…Mislim da je važno pokrenuti i neki institut potpore ženama u disfunkcionalnim obiteljima, vezama, neke psihološke potpore i osnaživanja tih žena kako bi shvatile svoju vrijednost i odvažile se na život u kojem ne ovise o nikome. Jer u Hrvatskoj je opća klima izrazito patrijarhalna, možda ne srećom u mojem okruženju, kao ni okruženju gdje se vi krećete, iako bi se vjerojatno začudili čega sve ima unutar četiri zida naočigled izrazito funkcionalnih obitelji, ali svakako pretežito.Iako često govorimo o poslovnom svijetu, ne mislim da je on a priori toliko nepravedan prema ženama, koliko smo mi žene na kraju nepravedne prema sebi, jer pristajemo na manje, jer smo rastrgane između obitelji i karijere, jer se olako odričemo svojih karijera, jer šutimo i trpimo, jer u neku ruku biramo biti nezadovoljne. Opet, tako je jer ih nitko nije naučio bolje i osnažio. Zato trebamo biti podrškama drugim ljudima, pogotovo ženama oko sebe, osnaživati se međusobno, kako bi naša djeca živjela u sretnijem i zdravijem okruženju.Odrasla si u poznatoj obitelji, imaš i dvije sestre. Kakvo ti je bilo djetinjstvo, je li ti majka (barem u određenim fazama) bila i najbolja mentorica?– Upravo je ona odradila najveći posao s tim osnaživanjem i samopouzdanjem, time da mi usadi i pokaže da mogu sve što želim, time da vjeruje u mene. Naravno da sam u poslu naučila jako puno toga od nje, zapravo i većinu. Svoje djetinjstvo pamtim kao najsretnije na svijetu, i zato želim da moja djeca imaju jednako takvo bezbrižno, a opet uključeno i znatiželjno djetinjstvo, koje ih odmalena kroz razne životne situacije osamostaljuje. Mislim da su takve i moje sestre i da možemo sve tri biti sretne na djetinjstvu kakvo nam je pruženo i svemu što smo od svoje mame naučile.Ne libiš se na društvenim mrežama jasno izraziti svoj stav. Zašto je po tebi važno biti glasan na taj način i kako se boriš s negativnim komentarima kada do njih dođe?– Smatram da smo mi ono što mislimo. Ne volim ljude bez stava, bez karaktera, naravno nismo svi isti i ne moraju svi svoj stav izražavati putem društvenih mreža, ali ja nekako smatram svojom dužnošću dići glas, probati nešto promijeniti. Zaista vjerujem da moji statusi i komentari barem nekog zamisle nad nekom temom, ako već ne promijene mišljenje. Ne moramo se svi slagati, poanta je o raznim temama raspravljati i zajedno doći do nekog kompromisnog rješenja. Moji statusi i komentari nisu politički orijentirani spram nijedne strane, iako naravno imam svoje preferencije, već spram toga da nam svima zajedno život treba biti kvalitetniji i bolji, gradovi i država ljepši, bolji, organiziraniji za nas građane. Tako da se sve na kraju svodi na to da se ja zalažem za veću kvalitetu života svih nas zajedno, za veću uključivost, za ravnopravnost svih ljudi. Zbog smjera mojih komentara i komentari na njih su pretežito pozitivni, a negativni me uglavnom dobro nasmiju. Često nepismeni i besmisleni, iako duhoviti. Ali volim kvalitetnu debatu, dobrog protivnika koji ima moje poštovanje, razmjenu mišljenja na visokom nivou. Volim kad me oponent u raspravi natjera na dodatno razmišljanje, nekad i propitivanje, naravno više volim pobijediti takvog protivnika, ali nekad se dogodi da i sama nešto naučim pa i promijenim mišljenje. Pa postoji li nešto više seksi od kvalitetne debate?Što radiš u slobodno vrijeme, kako ga najradije provodiš? Kako se opuštaš?– Uživam u dobrim serijama, iako mi tempo života u zadnje vrijeme ne dozvoljava da ih gledam kao nekad jer kad dođe vrijeme za njih, jednostavno – zaspim. Ali meni je slobodno vrijeme sinonim za čašu dobrog crnog vina i sir, dobru večeru, klopu, seriju, druženje s prijateljima i, naravno, putovanja. Nemam neke lude hobije, nekad u životu planiram početi vježbati jer bi još u ovom životu voljela barem jednom biti opet mršava, ali iskreno nisam preveliki ljubitelj vježbanja, hodanja i trčanja i pokrenut ću se vjerojatno jedino kako bih svojoj djeci usadila tu zdravu naviku, da je gledaju odmalena. Inače volim spavati, a s obzirom na to da posljednjih pet godina, otkad sam ostala trudna, rodila dvaput, dojila i sve što ide uz malu djecu, patim od kroničnog nedostatka sna, najveće opuštanje u životu i neka najveća želja mi je – spavati, puno spavati…Koji stil osobno njeguješ? Što ti je najvažnije u odijevanju – estetika, funkcionalnost...?– Moj muž je veliki estet, i kad ja kažem da volim da mi je roba udobna, da su mi stvari u kući, kao i odjeća, prvenstveno funkcionalni, on preokrene očima. No kao i sve u životu, i tu kod mene sve bude u fazama. Posljednjih godina sam bila u mama fazi, plus korona i karantena, tako da sam uglavnom bila prešla na ležernu, nepretencioznu lounge odjeću. Kako mi tijelo dolazi sebi, kako se više posvećujem sebi, tako moje košarice ponovo sadržavaju neke ženstvene i ključne komade. Svakako, nisam osoba koja kombinira puno slojeva i komada odjeće. Uglavnom sam u haljinama, hlače plus majica, ne kombiniram puno ni neki statement nakit, nosim samo životne never take of komade nakita, volim dobre cipele, iako sam u zadnje vrijeme 95 posto u ravnom i tenisicama, volim dobru torbu i dobar kaput, najviše nosim crnu, bijelu i sivu odjeću, a opet nekad me operu nevjerojatne boje. Moj stil je takav da se njime ne opterećujem previše, a mogu isfurati sve što mi puhne. Iako moj stil ispada dosadan, uvijek govorim da ću jednom ići na Burning Man i dati si oduška, nemam nikakav problem s tom, dapače veselim se toj mojoj strani i ulozi.
