Najdraži film na svijetu? Pitanje koje je svatko barem jednom dobio – pogotovo oni koji su odrastali u analognom dobu, u vremenima kad su leksikoni kružili školskim klupama. I od tako mlade, „leksikonaške“, dobi preko tinejdžerstva i mladosti do odraslosti, odgovor na pitanje „koji ti je najdraži“ film nikad neće zauzeti uradci koji su tehnički besprijekorni. Točnije, nikada tehnička besprijekornost ili narativna kompleksnost neće biti razlozi zašto neki film zaslužio titulu najboljeg. Ili zašto je zaslužio biti među najboljima. Najbolji, najdraži, najvoljeniji, najutjecajniji filmovi – kada se gleda primarna zadaća filma – uvijek su oni filmovi koji su u nama nešto pokrenuli. Engleska riječ za film „movie“ mogla bi u slobodnom prijevodu biti „pokretnik“. I sigurno da nije riječ samo o slikama koje se pokreću i u svom čudnom i čudesnom plesu po nekoj od vrpci tkaju priču, nego o osjećajima koji se bude kod onih zbog koga se filmovi i snimaju – kod gledatelja. Jer, film nas ne pokreće samo optički, nego i emocionalno, misaono, a često i životno. U tom kontekstu, koji su to filmovi koji su nas promijenili?Gotovo nijedan popis najboljih filmova na svijetu ne može proći bez uradaka kao što je „Kum“ trilogija Francisa Forda Coppole. „Ralje“ Stevena Spielberga, koje ove godine inače slave pola stoljeća postojanja, ili pak njegova potresna „Schindlerova lista“, Hitchcockov „Psiho“, filmovi o „Gospodaru prstenova“, toj čarobnoj sagi koja je na velika platna donijela očaravajući i potpuno hipnotizirajući svijet J. R. R. Tolkiena… Svi oni tek su djelić djelića onoga što se smatra neizostavnim dijelom opće kulture. Recimo „Građanina Kanea“ Orsona Wellsa mnogi nazivaju najboljim filmom svih vremena. Sve inovacije, kao što su nestandardni kutevi snimanja, duboki fokus, eksperimentalno korištenje zvuka ili posebna posvećenost ljudskoj psihi koje je veliki redatelj tada donio s razlogom ušle u udžbenike i teorije. No, i dalje će malo tko reći, ovako u „stvarnom životu“, „na kavi“, kako je „Građanin Kane“ njezin ili njegov zauvijek broj jedan zato jer je probudio neka iznimno i neponovljivo lijepa osjećanja. I zato ćemo se ovdje prisjetiti baš onih filmova koji možda nisu tako često na listama najboljih, ali koji sigurno u sebi nose snagu promjene i koji su – kontekstualno također nezanemarivo – sjajan odabir za neku od toplih ljetnih filmskih večeri. I da stvar bude još zanimljivija, na popis će ih ući svega pet. Pet crème de la crème „pokretnika“ koji su prošli ispod radara! Trilogija „Prije svitanja“, Prije sumraka“ i „Prije ponoći“Ako među onima tko čitaju ove retke postoji osoba koja je barem jednom poželjela da je netko u tramvaju pogleda onako kako Jesse gleda Céline, onda je jasno zbog čega je ova trilogija tu. Triptih „Prije svitanja“, „Prije sumraka i „Prije ponoći“ Richarda Linklatera, koji se snimao od 1995. do 2013. godine, a u kojem su kroz glavne uloge odrastali, stasali i sazrijevali Ethan Hawke i Julie Delpy, djelo je koje se jednostavno ne može razlomiti. Ova tri filma jedna su priča i kao takvi se trebaju promatrati. I nije ovo samo trodijelni film o dvoje ljudi koji puno pričaju dok hodaju. Ovo je tiha lekcija iz života, odnosa i svega između. To su filmovi koji ne vrište da budu važni, ali postaju upravo to – jer nas podsjećaju koliko su riječi moćne kad ih netko izgovori točno u trenutku kad ih ti trebaš čuti. Svaki film je ogledalo jedne faze života. Imamo tu i mladenačku zanesenost, i odraslu čežnju i konačnu spoznaju da ljubav nije bajka, nego svakodnevna borba za prostor između dvoje ljudi koji žele isto, ali na drugačije načine. Trilogija ne nudi odgovore. Nema glazbenih montaža, nema velikih raspleta, nema plot twistova. Ali zato ima istinu. I puno tišine između rečenica. Ima i zrele nesigurnosti. Ali, ima i onu čudnu, tanku crvenu nit između dvoje ljudi koja se, usprkos svemu, ne prekida. Ovi filmovi nas nisu zaskočili. Umjesto toga, ušli su na prstima i ostali zauvijek.„U divljini“U nekoj fazi života, obično nakon što se pročita malo previše Coelha ili nakon što se predugo sjedi za ekranom u uredu bez prozora, dođe čovjeku da poželi napustiti sve to. Ne pisati više mailove koji započinju s: „Nadam se da ste dobro i da vas ovaj mail zatiče u dobrom raspoloženju“. Ugasiti mobitel. Ma, baciti ga i samo… Pobjeći i nestati. Christopher McCandless, koji se prozvao Alexandar Supertramp, to je stvarno učinio. Nakon završenog formalnog obrazovanja, odrekao se svega materijalnog i otišao živjeti na Aljasku. Daleko od materijalizma, kapitalizma i svih drugih izama koji su ga žuljali. „U divljini“, čiju režiju potpisuje Sean Penn, nije samo film o bijegu u prirodu. Ovaj sanjivi, jednostavni, a opet duboki, dirljivi i nikad do kraja razumljiv film je elegija o slobodi. I sve što se u ovom filmu događa, od pustolovine do tragedije, ostavlja onaj trag pod rebrima koji tjera na preispitivanje o vlastitima „moram“ i „ne mogu“. Kada se svemu tome doda glazbena podloga za koju je zaslužan Eddie Vedder, „U divljini“ je sigurno jedan od onih uradaka koji ostavljaju dubok (i važan) dojam.„Život je lijep“Do ganuća duhovit! „Život je lijep“ Roberta Benignija film je koji ima moć najprije izmamiti osmijeh koji će suptilno i u gotovo neprimjetnom prijelazu zamijeniti suzom. Film je ovo koji na jedan gotovo petarpanovski način prikazuje sve ono što je u svom kapitalnom djelu „Čovjekovo traganje za smislom“ napisao Viktor Frankl. Guido (Roberto Benigni) svojom duhovitošću osvaja Doru (Nicoletta Braschi), svoju „principessu“, ali i cijeli jedan svijet koji na trenutak povjeruje da se ljubav može nositi s mrakom povijesti. Kada ga deportiraju u koncentracijski logor s malim sinom, on djetetu objašnjava da je sve to – igra. Da treba skupiti tisuću bodova za tenk. Jer, „ovo je vrlo težak zadatak“, kaže, „ali nagrada je prava“. U svijetu koji je izgubio ljudskost, Guido ostaje čovjek. I dok trči prema smrti ne zaboravljajući zadržati osmijeh za svoga sina, uči nas kako život zaista jest lijep, ako se tako odluči živjeti.„Princeza Mononoke“Ponekad je teško objasniti zašto nas neka animacija pogodi dublje nego deset igranih filmova zajedno. Međutim, kada je riječ o djelu jednog, jedinog i neponovljivog Hayaoa Miyazakija, objašnjenja su zapravo suvišna. „Princeza Mononoke“ je, najjednostavnije rečeno, epska poezija. Priča o sukobu prirode i industrije, ljudi i duhova, pohlepe i ravnoteže. I sve je to prožeto japanskom estetikom, filozofijom i tradicijom koja kao da već sama po sebi postoji da bi – pomicala i pokretala. Kroz čarobne svjetove proizišle iz Ghibli studija, „Princeza Mononoke“ pokazuje nam kako neprijatelji nisu niti posve zli, niti su junaci nisu uvijek u pravu. I dok se šuma bori za dah, a bogovi umiru, u nama se otvara pitanje: kako živjeti u svijetu bez da ga uništimo? „Princeza Mononoke“ nema zagrljujući efekt u kojem nas tješi. No, ima nešto stoičko i neodoljivo. Ima u sebi nešto čime kao da nam se izravno obraća govoreći nam da nas poštuje i vjeruje da možemo razumjeti kompleksnost, tugu, ljepotu i posljedice tog sukoba koji nikada nije crno-bijel. Vjeruje da možemo podnijeti istinu o tome da ponekad ni ljubav ni pravda nisu dovoljni da sve isprave, ali su jedine vrijednosti vrijedne borbe.„Doručak kod Tiffany“Pisati o filmovima koji su nas promijenili, a ne ubaciti barem jedan klasik, bilo bi pomalo blasfemično. Neki nas filmovi pokreću, i to na način koji se ne mora odmah objasniti. „Doručak kod Tiffany“ Blakea Edwardsa jedan je od tih filmova. Površno gledano, to je priča o Holly Golightly, ekscentričnoj djevojci iz New Yorka s velikim sunčanim naočalama, papirnatom vrećicom u ruci i hektičnim životom. No, ispod glamura starog, uglađenog, damskog, glamuroznog i famoznog New Yorka i melodije „Moon River“ koju Holly pjevuši sjedeći na prozoru maloga stana, krije se mnogo više. Krije se čežnja. Samoća. Potraga za pripadanjem. Jedna i jedina Audrey Hepburn u ovoj ulozi ne glumi samo lik. Ona ovdje utjelovljuje osjećaj. Holly je i dijete i žena, i ranjiva i slobodna, i stvarna i potpuno izmišljena. Ona ne traži ljubav da bi bila spašena, nego traži prostor da bude svoja, čak i kad ni sama ne zna što to točno znači. Ovaj je film daleko od savršenog, no i dalje budi više emocija od „pravilnijih“ uradaka. U ovoj ženstvenoj i nježnoj, vrckavoj i šašavoj odi Lijepome, i dalje postoji ono neuhvatljivo „nešto“. I to je i više nego dovoljno. Holly stoji ispred izloga Tiffanyja i gricka kroasan i kao takva uspjela nas je inspirirati da se i sami pitamo – koliko smo puta tražili mjesto koje će umiriti ono nemirno u nama?Ovih pet priča nisu nužno remek-djela filmske umjetnosti, ali su remek-djela emocije. Priče su to koje nas nisu nužno zabavile. Umjesto toga, one su nas dotaknule, oblikovale, možda i promijenile. U njima nije riječ o radnji, narativu, rakursima, tehnikama snimanja, specijalnim efektima, nego o odjeku koji jednostavnost svakog od spomenutih filmova nužno ostavlja.
