Sportsko novinarstvo, iako danas sve otvorenije i raznolikije nego prije, dugo je bilo prostor u kojem su dominantno glas imali muškarci. No posljednjih godina ta se slika postupno mijenja, a među novom generacijom sportskih novinarki istaknula se Dora Jagodić, jedno od prepoznatljivijih lica Sport Kluba. Kao prva žena u Hrvatskoj koja je na toj televiziji komentirala nogometne utakmice, otvorila je važno poglavlje u medijskom prostoru i pokazala da stručnost u sportu ne poznaje rodne graniceKako je krenuo vaš put u sportsko novinarstvo i što vas je privuklo tom području?– Sport kao sport, a ne nužno novinarstvo, uvijek je bio područje koje me najviše zanimalo. Cijeli život bavila sam se sportom, ali možda su očekivanja drugih bila prevelika, a moja glava tada nije bila spremna za sport na taj način. Zato sam spojila PR i novinarstvo, a tijekom studija to sam povezala sa sportom, granom koja me najviše zanimala. Tako sam na neki način ostala u sportu – ako već ne kao sportašica, onda kao sportska novinarka.Kako je izgledao vaš prvi televizijski ili komentatorski angažman?– Prvi komentatorski angažman zapravo je bio u gaming industriji. Radila sam za jednu gamersku firmu koja je imala hrvatsku ligu u Fifa obliku. Komentirala sam utakmice koje su trajale 11 minuta i mogu reći da je tih 11 minuta bilo 11 minuta pakla. To nije bio klasičan televizijski angažman, više internetski, ali bio je komentatorski. Što se televizije tiče, Sport Klub je bio logičan korak. Kada sam došla tamo, ušla sam u studio, radila emisije i reportaže s terena.Kako danas vidite položaj žena u sportskom novinarstvu u odnosu na prije nekoliko godina?– Vidim da ih je sve više. Prije desetak godina možda je Mila Horvat bila jedna od rijetkih žena na HRT-u koje su se bavile sportom, barem koliko se mogu sjetiti. Danas ih ima više – i na Areni, i na Sport Klubu, i na HRT-u. To mi se sviđa. Mislim da je dobro imati balans u sportskim redakcijama, koje su uglavnom muške. Žene mogu donijeti drukčiji pogled i doprinijeti poslu na drugi način.Mislite li da se očekuje da žena bude lijepa ili atraktivna kako bi mogla biti sportska novinarka, pogotovo na mediju kao što je televizija?– Što se fizičkog izgleda tiče, mislim da je to na televiziji definitivno plus jer televizija voli lijepa lica i lijep izgled. Ali apsolutno se ne slažem s tim da bi to trebalo biti presudno. Ako znaš sport i znaš tematiku kojom se baviš, potpuno je nebitno kako izgledaš i jesi li muškarac ili žena. Bitno je da gledatelju znaš prenijeti ono što želiš reći, znanje i emociju ako postoji. Mislim da fizički izgled ne bi trebao biti toliko u fokusu iako je televizija nezahvalan medij pa se ljudi često hvataju upravo za to — “lijepa je pa je dobila posao”.Što je danas još uvijek najveći izazov za žene u sportskom novinarstvu?– Nedavno sam baš razgovarala s kolegom o tome. Zna se dogoditi da muški kolege nazovu određene sportaše ili goste i dobiju ih bez problema, a kada ja uputim poziv, često ne dobijem ni odgovor. To je barijera s kojom sam se osobno susrela. Osim toga, žene se moraju malo više dokazivati. Ako nešto pogrešno izgovorim ili pogriješim, ja ću se sama sebi nasmijati i ispraviti se, ali mislim da će ljudi tu grešku više zamjeriti ženi nego muškarcu.Kako biste opisali odnos između nogometa i medija danas?– Nogomet je definitivno sport broj jedan i najvažnija sporedna stvar na svijetu. Donosi najviše profita, televizijskih prava i sponzora, što je sasvim logično jer je i najpraćeniji sport. U medijima nogomet dobiva najveću pozornost, a ostali sportovi puno manje. Danas se, pojavom novih medija, to vidi i po brojkama – najviše klikova imaju upravo nogometne teme, pogotovo kada je riječ o hrvatskoj ligi. Profit je važan i zato je nogomet uvijek u prvom planu. Što se ženskog sporta tiče, situacija je puno lošija. Rekla bih da publika još uvijek u većoj mjeri prati ženski tenis, možda odbojku, dok ženski nogomet nije dovoljno praćen. Imala sam priliku komentirati utakmicu engleske ženske lige i iskreno sam bila ugodno iznenađena. Očekivala sam nešto sasvim drugo, a utakmica je bila odlična – bilo je tempa, duela, povrataka u igru i stvarno kvalitetnog nogometa. Problem je što postoji manji interes publike, a samim time i manje novca. Kada su stadioni prazni i ne prodaju se ulaznice, razumljivo je zašto su i prihodi manji nego u muškom sportu.Postoji li situacija iz karijere koja vam je posebno ostala u sjećanju?– Izdvojila bih intervju s Miroslavom Ćirom Blaževićem. Drago mi je što sam imala priliku napraviti jedan od njegovih posljednjih intervjua. Ćiro je bio upravo onakav kakvog ga svi pamtimo – duhovit, zabavan, poseban i uvijek raspoložen za razgovor. Imao je osjećaj za novinare i znao je kako komunicirati s njima. U posljednje vrijeme posebno su mi ostali u sjećanju i razgovori s tenisačima. Francuzi su me oduševili kada su bili u Osijeku, a odlična iskustva imam i s Marinom Čilićem te Miomirom Kecmanovićem. Puno je sportaša koji imaju odličan odnos prema medijima i s kojima je zadovoljstvo razgovarati.Kako vidite budućnost žena u sportskim medijima u Hrvatskoj?– Nadam se svijetloj budućnosti. Sve je više trenerica, sutkinja, žena koje rade u nogometu i sportu općenito. Imamo sjajne kolegice koje odlično rade svoj posao i mislim da se greške događaju svima. Greške su sastavni dio života i posla, samo što se ženama možda još uvijek malo više zamjeraju nego muškarcima. Voljela bih da se u budućnosti pojavi još više žena u sportskim medijima. Naravno, mislim da je dobro imati određeni balans u redakcijama. Stvarno vjerujem da je najbolji omjer kada su i žene i muškarci zastupljeni. Najvažnije je da žene znaju sport i da dobiju priliku pokazati svoje znanje. Mislim da je najveća prepreka upravo taj prvi ulazak u svijet sportskog novinarstva.Što biste voljeli da ste znali na početku svoje karijere?– Iskreno, ništa ne bih mijenjala. Mislim da se sve dogodilo baš onako kako je trebalo. Nakon srednje škole deset godina radila sam u struci kao geodet, a tek poslije, s 28 godina, upisala PR i medije te paralelno počela raditi u HNK Gorici. Sve je išlo svojim tijekom i vjerujem da se sve događa s razlogom. Možda mi je upravo to iskustvo pomoglo da danas budem psihički čvršća i da me ne zanima previše što drugi govore. Bolje je učiti korak po korak nego misliti da sve znaš odmah na početku. Uvijek postoji prostor za učenje i napredovanje.
