Od malih nogu, dječake se uči da je muškost sinonim za stoičku snagu, a fraze poput "dečki ne plaču" usađuju strah od pokazivanja ranjivosti. Taj kulturološki pritisak da se emocije potiskuju stvara opasan arhetip "snažnog i tihog muškarca". Posljedice su razorne: u Hrvatskoj su muškarci četiri puta skloniji počiniti samoubojstvo nego žene, a potisnuti osjećaji često se manifestiraju kroz ljutnju, ovisnosti ili rizično ponašanje. Takozvana "prikrivena depresija" ne mora izgledati kao tuga; može se skrivati iza kroničnog umora, apatije ili fizičkih bolova. Šutnja, percipirana kao snaga, u stvarnosti postaje smrtonosna zamka.Ključni razlog ove tišine je duboko ukorijenjena stigma. Strah da će biti etiketirani kao "slabići" ili "manje muževni" sprječava muškarce da priznaju borbu. Stigma djeluje na javnoj razini, kroz stereotipe društva, i osobnoj, kada muškarac internalizira te stavove i osjeća sram. Pritisak je posebno izražen u izrazito muškim okruženjima, poput sporta ili gradilišta, gdje se njeguje "macho kultura". U takvim miljeima, priznanje mentalnih poteškoća doživljava se kao kršenje nepisanog kodeksa, zbog čega mnogi, kako pokazuju istraživanja, radije biraju nositi masku nego riskirati odbacivanje.Problem je i u tome što mnogi muškarci nemaju razvijen emocionalni vokabular. Ako od djetinjstva niste ohrabrivani da prepoznajete i imenujete osjećaje, kasnije je teško artikulirati što se događa unutar vas. Psiholozi to nazivaju "normativnom muškom aleksitimijom" – stanjem u kojem osoba, zbog društvenog uvjetovanja, ima poteškoća s opisivanjem emocija. Dječaci se ne rađaju emocionalno otupjeli; socijalizacija ih uči da se odvoje od svojih osjećaja. Bez alata za razumijevanje vlastitog unutarnjeg svijeta, teško je prepoznati problem, a kamoli potražiti pomoć.Rušenje zida šutnje zahtijeva kolektivni napor. Promjena počinje osporavanjem mitova i shvaćanjem da je ranjivost znak hrabrosti, a ne slabosti. Stvaranje sigurnih prostora za razgovor s partnerima, prijateljima i obitelji ključan je korak. Podrška vršnjaka, odnosno povezivanje s drugim muškarcima koji dijele slična iskustva, smanjuje osjećaj izolacije. Potrebno je i preoblikovati narativ, pa traženje stručne pomoći kod psihologa ili terapeuta predstaviti ne kao neuspjeh, već kao odgovoran čin brige o sebi, sličan odlasku liječniku zbog fizičke bolesti. Cilj je stvoriti društvo u kojem je svakom muškarcu dopušteno biti i snažan i ranjiv.
