Muškarci često imaju prijatelje s kojima dijele hobije, posao ili sport, ali rijetko dijele – sebe. Dok se žene međusobno ispovijedaju i emocionalno podržavaju, muška prijateljstva sklona su ostati na razini šala, piva i utakmica. No ispod te površine često se skriva duboka usamljenost i potreba za pravom bliskošću. Mnogi muškarci osjećaju nelagodu pri pomisli da drugog muškarca pozovu na kavu ili iniciraju dublji razgovor. Ta nelagoda, ukorijenjena u strahu od osude ili pogrešnog tumačenja namjera, paralizira stvaranje dubljih veza i gura muškarce u izolaciju. Ono što im nedostaje nisu prijatelji, već istinska bliskost – krhka veza rođena iz rizika da se pokažemo ranjivima i zauzvrat budemo prihvaćeni.Ova „recesija prijateljstva“ poprimila je razmjere epidemije. Istraživanja su poražavajuća: svaki treći muškarac u Ujedinjenom Kraljevstvu i svaki peti u SAD-u nema nijednog bliskog prijatelja. Broj muškaraca bez ijednog bliskog prijatelja upeterostručio se od 1990. godine. Stručnjaci upozoravaju da je kronična usamljenost opasna za zdravlje kao i pušenje 15 cigareta dnevno, povećavajući rizik od srčanih bolesti, kognitivnog propadanja i prerane smrti. Problem nije u nedostatku želje za povezivanjem, već u cijeni „emocionalnog egzila“ – sustavnog odgoja koji dječake uči da su osjećaji slabost.Od malih nogu, dječake se uči da „muškarci ne plaču“ i da moraju biti čvrsti. Kroz suptilne i izravne poruke, potiču se da skrivaju svoju osjetljivost dok ona, poput neiskorištenog mišića, ne atrofira. Kada dječak pokaže tugu ili strah, vršnjaci ga često ismijavaju, što ga uči da zauvijek skriva kako se osjeća. Taj naučeni obrazac potiskivanja emocija stvara muškarce koji su vješti u postizanju uspjeha, ali nesposobni za intimnost. Psihoterapeuti to stanje nazivaju „prikrivenom depresijom“ – kroničnim očajem koji se maskira bijegom u posao, ovisnosti ili iritabilnost.Posljedice takve emocionalne izolacije prelijevaju se na sve odnose u njihovim životima. Mnogi se muškarci za svu emocionalnu podršku oslanjaju isključivo na svoje partnerice, koje postaju jedini ventil za njihove strahove i nesigurnosti. Time se stvara ogroman pritisak na romantičnu vezu i neravnopravan odnos u kojem žene postaju „čuvarice“ muškog mentalnog zdravlja, dok one same često nemaju istu podršku. Mnogi muškarci, pogotovo u starijoj dobi, strahuju od potpunog društvenog kolapsa u slučaju gubitka partnerice. Bez tog sidra, njihov društveni svijet se urušava, ostavljajući za sobom samo tišinu.Promjena je moguća, ali zahtijeva novu vrstu hrabrosti – ne onu koja se dokazuje na sportskom terenu, već onu koja se usuđuje biti ranjiva. Često se događa da, kada jedan muškarac prizna da se bori s problemom poput anksioznosti, drugi reagira nelagodom ili pokušajem da ga ušutka. Ta prva reakcija često proizlazi iz vlastite nesigurnosti i nesposobnosti da se nosi s tuđom, ali i vlastitom ranjivošću. Propuste se prilike za dijeljenje vlastitih borbi i olakšavanje tereta srama. Ključ za dublje prijateljstvo leži upravo u takvim trenucima: u odbacivanju nagona da se problem „popravi“ i prihvaćanju potrebe da se osjećaji jednostavno saslušaju i podijele. S vremenom i vježbom, prijatelji mogu naučiti podržavati jedan drugoga bez potrebe da nude instant-rješenja.Istinski povezani muški prijatelji razvijaju vlastite rituale bliskosti. To mogu biti redoviti telefonski pozivi upisani u kalendar, otvoreno izražavanje privrženosti ili jednostavno stvaranje prostora za iskren razgovor bez straha od osude. U takvim prijateljstvima, muškarcima postaje ugodno dijeliti sve – šale, tugu, bol i radost. Put do takve bliskosti počinje malim koracima: pozivom na kavu, postavljanje pitanja poput „Kako se stvarno osjećaš?“ ili jednostavno slanjem poruke: „Mislio sam na tebe.“ Prema savjetima s portala kao što je Psyche, ključno je biti prisutan i pokazati iskren interes. Muškarci koji uspiju izgraditi takve odnose, prema istraživanju koje promovira i The Gottman Institute, ne samo da se bolje nose sa stresom, već imaju i sretnije partnerske veze. Hrabrost koja se danas traži od muškaraca nije šutnja, već rizik da budu u potpunosti viđeni i poznati.
