Profesionalno si se bavila sportom pa se našla u beauty vodama, kako je do toga došlo?– Beauty industrija nije nešto što me zanimalo oduvijek i o čemu sam maštala kao klinka. Zapravo, tek sa 17-18 godina počela sam razmišljati o tome. Zašto? Jer sam i sama počela voditi borbu s aknama i lošim tenom. Krenula sam provoditi dane i dane u kozmetičkom salonu, upoznala proizvode, tretmane i taj osjećaj kada se nakon posjeta kozmetičkom salonu osjećaš dobro. Samo ljudi koji su prošli torturu akni na svom licu znaju kako je to i koliko vam znači kada vas u salonu netko njeguje, pazi i kada vidite dobre rezultate. To je jedan veliki boost za samopouzdanje koje je u tim godinama dosta nestabilno. Pogotovo jer tada, prije 25 godina, nije bilo filtra i fotošopa, izgledao si kako si izgledao i samo je šminka bila barijera koja te dijeli između želja i stvarnosti.A sport… ja sam se oduvijek bavila rukometom. Od osnovne škole. Igrala sam i profesionalno, čak i do reprezentacije, ali nikada se nisam vidjela u rukometu do kraja života. Za mene je rukomet bio sastavni dio života dok mi se ne dogodi onaj “odrasli” život gdje će mi sport biti hobi u kojem ću i dalje uživati u prijateljstvima, putovanjima, fizičkom zdravlju i svemu što mi on donosi. Oduvijek sam bila jako racionalna i realna te sam imala neke svoje prioritete pa tako je bilo i s time. Rukomet me pratio skoro do 25. godine… dok nisam završila fakultet i ozbiljno krenula u poduzetništvo i otvaranje salona.Jedna si od glavnih beauty edukatorica u regiji. Što to konkretno znači, kakav je posao edukatora i imaš li feedback od polaznika nakon što prođu tvoju edukaciju, otvaraju li svoje biznise, unapređuju li postojeće...?– Beauty edukacije su jedna vrlo popularna i intenzivna grana beauty industrije. Danas svi žele biti beauty edukator jer misle da je laka zarada i da to može svatko. Složila bih se s ovim drugim – to može svatko. Tehnički – zakoni su nam trenutačno takvi da svatko može biti edukator bez obzira na znanje i kvalifikacije. A može li svatko biti dobar edukator, to je drugi par rukava.Moja niša su obrve i trepavice. Iako sam kvalificirana i mogla bih držati edukacije za još beauty tretmana, usmjerila sam svu pažnju na područje očiju. Ekstenzije trepavica, lash i brow lift, bojenje obrva, oblikovanje obrva, trajna šminka obrva. Mislim da je upravo i to možda recept kako biti dobar u nečemu – ne pokušavajte sve. Odaberite svoju nišu i gurajte i istražujte sve što se tu može iskopati.Vjerujem da ljudi mogu biti odlični u puno stvari, ali da bi bili najbolji, morate se specijalizirati u jednoj od njih. Nije poanta u “koliko” nego “kako”! Moji polaznici edukacija su svjedoci koliko je truda uloženo u sve što čini jedan dan na edukaciji.Ambijent, oprema, proizvodi, briga oko detalja, popratni materijal, način komunikacije, profesionalnost od same prijave putem maila pa sve do odnosa nakon edukacije. A sve to popraćeno ogromnim iskustvom i znanjem u koje ulažem posljednjih 17 godina. U školi sam uvijek bila mala odlikašica i dan-danas mi je nezamislivo da se pojavim negdje i nemam odgovor na pitanja studenata.Tijekom godina razvila sam neka dodatna osjetila i “nos” za talente te kako na najbolji način ljudima usaditi znanje i vještinu za bolji rad. Svaka edukacija je novo iskustvo jer radim s različitim ljudima i svaki put vidim i doživim nešto novo.Kallos Akademija je već nekoliko godina u samom vrhu kvalitete edukacija. Imamo odličan feedback jer nudimo edukacije za sve – početnike, napredne, business edukacije, apsolutno sve da bi netko mogao plivati ovim beauty vodama. Naši studenti ostvaruju odlične rezultate – pokreću vlastite poslove, nižu uspjehe u svom području, ambiciozni su i, ono što je meni važno, poslovno su osviješteni. Uspjeh je znati raditi posao, ali i voditi posao, to je jednako važno.Što je najvažnije za lijepe obrve? Kako možemo znati koje nam pristaju treba li nam za to profesionalac ili ih možemo naučiti oblikovati i sami?– Lijepe obrve danas su postale stvar opće kulture. Ne kažem to zato što je to moj posao. Nego je činjenica da su žene lude za obrvama i trepavicama. Ako upalimo društvene mreže, vidjet ćemo hrpu videa, tutoriala o savršenom uređivanju obrva. Naravno da se i one mijenjaju kao i trendovi, ali mislim da smo trenutačno u jednom najljepšem brow periodu. Pune, guste, čupave obrve sada su veliki hit i svim silama se trudimo svakoj ženi pružiti rješenje kako da ih ostvari. Guste, fluffy, malo šire obrve stoje skoro svakoj ženi.Zašto? Zato što daju mekoću i neki nježniji i blaži izraz lica. Svaka žena će izgledati mlađe. Tanke obrve, s jako naglašenim lukom, daju taj oštriji, pomalo strogi look. No, svakako, nismo svi isti i svaka žena treba pronaći svoj stil. Treba isprobati pa tek onda reći sviđa li nam se ili ne. Jer vrlo često žene bježe od širih obrva misleći da će izgledati čudno i da je too much, a onda ostanu iznenađene kada vide super rezultat.Moja preporuka svakome je da dođe u salon, posavjetuje se, dopusti iskusnom stilistu da predloži rješenje i tretman. Nekada je u salonu dovoljno započeti nešto, a onda je poslije to sve vrlo lako održavati kod kuće, uz primjenu nekih lash&brow; proizvoda.Na svom si Instagramu objavila kako si za vrijeme tretmana doživjela moždani udar, no završila započeti posao. Kako se to dogodilo i kako si prepoznala da je riječ o moždanom udaru?– TIA ili tihi moždani udar je dijagnoza koju sam dobila. Iskreno, meni je još uvijek čudno govoriti o tome. Otkada sam rodila i pokrenula vlastiti brend, posljednjih 10-ak godina stvarno živim brzo i sve je to dosta stresno, ali sam sebe uvijek smatrala jako flegmatičnom osobom i nisam imala osjećaj da taj stres tako jako djeluje na mene.No, situacija u kojoj u jednom trenu nešto neobavezno čavrljam i razgovaram s klijenticom, a u drugom trenu otvaram usta, ali u glavi čujem neko nekontrolirano mumljanje, bila mi je stravična.Otkazao mi je govor i krenuli su mi trnci kroz lice i ruke. Taj tren bila sam toliko smirena i racionalna da sam sjela i u glavi vrtjela ovaj film “O.K., mislim da je ovo moždani. Što sad ide? Trnce osjetim. Hoću li se sad srušiti ili će me početi boljeti? Ne mogu još ništa izgovoriti, možda najbolje da sjednem.” Jedan sasvim čudan monolog u mojoj glavi vodio se tih nekoliko minuta.Kada sam se konačno usudila izgovoriti novu rečenicu, zvuk se vratio, trnci su još bili tu, ali govor je zvučao normalno. Bila sam u šoku i mislim da sam obrve koje sam u tom trenu trebala završiti odradila u nekom čudnom transu.Nakon toga sam sjela, uzela telefon i prvi poziv je bio “Hej, mislim da nisam dobro…” Sljedeća tri dana provela sam u bolnici. Srećom, sve je dobro prošlo.Koliko sam shvatila, to te iskustvo potaknulo da drukčije rasporediš poslove, ma kakav radoholičar bila. Kako danas izgleda tvoja životna rutina?– Mislim da mi je taj “incident” pomogao u gomili odluka koje sam trebala donijeti. Prioriteti su se posložili sami. I ne osjećam nikakvu grižnju savjesti ako nešto ne napravim. Ja sam teški radoholičar, perfekcionist u poslu, to je zapravo pritisak koji sami na sebe radimo, a nitko drugi ga ne primjećuje. Ali ovo ljeto sam provela više vremena na odmoru nego na poslu. I samoj sebi sam rekla, možeš i moraš.Godinama sam bila na poslu i po 13-14 sati dnevno. Taj posao bih uvijek nosila doma i nastavljala sve dok imam snage biti budna. Ove godine je konačno došlo vrijeme da prepustim većinu poslova ljudima oko sebe. Ja većinu obaveza mogu odraditi s bilo koje lokacije koja ima internet. Plaža ili radna soba, sada mi je svejedno. To je rezultat svih godina rada. I konačno sam se prisilila sebi reći “bravo, sada možeš raditi kada želiš i možeš”. Uspjela sam u svojoj glavi sebi maknuti taj pritisak da se osjećam loše ako nisam fizički došla u ured.Ista stvar je i s edukacijama. Imam veliki tim edukatora koji savršeno radi svoj posao, u Hrvatskoj i susjednim zemljama. Dosad bi studenti u većini slučajeva tražili mene pa bih ja onda držala edukacije 3-4 dana u tjednu i to je i fizički i psihički prezahtjevno.Nakon moždanog, nikad lakše i jednostavnije nisam donijela odluku “Mislim da je vrijeme za pauzu.” Trenutačno se još malo navikavam na taj “ne moram sve” tempo, ali veselim se blagdanima. Veselim se što ću biti u kuhinji. Što će mi vjerojatno zagorjeti sve što pokušam pripremiti. Prijateljima i druženjima. Djeci. Poslovnim domjencima. Jer dugo godina je to sve trpjelo zbog posla.Suprug ti je Turčin, živite u Hrvatskoj, kako ste se odlučili za život u Zagrebu?– Suprug i ja smo se upoznali dok smo oboje igrali rukomet. Godine 2005. u Njemačkoj se održavalo prvenstvo na kojem sam igrala s hrvatskom reprezentacijom, a on s turskom. Tu smo kliknuli. Doduše, on nije znao baš engleski, a ja ni riječi turskog pa je to sve bilo vrlo zanimljivo i zahtijevalo je rječnike, prijevode i razne tehnološke izume. Tada nije bilo tehnologije kao danas. Održavali smo dvije godine vezu na daljinu i 2007. odlučili da je vrijeme za odluku. Tada sam krenula u otvaranje salona i prestala igrati, a on je odlučio doći ovamo i igrati za hrvatski klub.Tada su se te odluke nekako činile lake. Nismo previše razmišljali. Mladost-ludost, bilo nam je dobro gdje god da jesmo. Jer nakon veze na relaciji Zagreb – Ankara, koja nije nimalo jednostavna, bilo je bitno samo da smo skupa. Prošli mjesec smo proslavili 15 godina braka. Mislim da nitko od nas nije mislio da će to tako dobro sve završiti. Ali eto… sreća prati hrabre!Koji stil njeguješ? Kako najčešće kupuješ odjeću i obuću (online, offline...)?– Moj stil ovisi o raspoloženju. Nosim sve u čemu se osjećam dobro. Ne osjećam se dobro u preuskoj robi, neudobnoj robi. A sve ostalo, nikad ne reci nikad, sve ovisi koliko dobro se nešto može kombinirati.Moji prijatelji najčešće kažu da mogu nositi komade robe koje nitko drugi ne može. I da na meni zapravo dobro stoje. Ali ja sam uvjerena da to ima veze s time kako se osjećaš u svojoj koži. A možda je i to što sam visoka 180 pa je lakše nabaciti i vreću na sebe, visina to može podnijeti. Samopouzdanje se ne može sakriti, isto kako ga se ne može odglumiti kamuflažom u neku odjevnu kombinaciju. Volim odijela na sve načine, haljine su mi fetiš jednako kao i čizme, kaubojke i bajkerske. Elegantne haljine s nekim teškim robusnim čizmama, to su mi najdraže kombinacije.Volim dizajnerske komade, unikatne, ručne radove, i za to sam spremna okrenuti cijeli internet kada nešto vidim. Ali i imam svoju tetu krojačicu, koja već 15-ak godina sašije svaku moju ideju. Zapravo sam jako kreativna po tom pitanju. Svake godine sašijem nekoliko kombinacija za koje znam da neće imati pola grada.Što sam starija, više kupujem online. Nemam previše vremena ni volje za hodanje po dućanima. Nekoliko klikova i sve je riješeno.Što ti je najvažnije kod odijevanja, funkcionalnost, estetika, dress code...? Imaš li neke omiljene brendove, koje?– Kada radim, bitno mi je da je funkcionalno jer moram biti pokretna i ne smije mi ništa smetati i dekoncentrirati me. Ali čak i kada se radi o najobičnijim stvarima, estetika mi je primarna. I ako je samo bijela majica i traperice, to mora biti majica s lijepim šavovima (koje samo ja primjećujem) broj šira od mene i traperice su levisice.Izrazito sam vizualni tip i primjećujem svakakve sitnice i nekada mi je teško sa samom sobom koliko mogu cjepidlačiti u potrazi za nekim komadom robe. Npr, ne mogu nositi asimetrično. Asimetrično rezane haljine ili suknje, pa čak i majice na jedno rame – fizički mi je bolno, koliko me muči asimetrija.Ova osobina mi svakako pomaže u poslu, ali inače, potpuno beskorisna, dapače, naporna. Kad govorimo o brendovima, u mom ormaru ima svega, Chloe, YSL, Chanel, Zara, Mango, Asos, Sezane, ali ljubiteljica sam ženstvenih haljina Alex Dojčinović i Larie, nezaobilazne su kada imam neka snimanja ili evente. Ana Ljubinković, srpska kreatorica koja radi unikatna čuda. Bataković, odijela savršenih krojeva. Ima njih dosta… mogla bih sada nabrajati. Sve više domaćih mladih dizajnera mi privlači pažnju, to mi je uvijek zanimljivo. Moda mi je slaba točka. Volim, volim, baš jako volim različite modne stilove i obožavam vidjeti ljude koji koriste modu kao način izražavanja.Općenito, u poslu, smatram da je opća kultura biti lijepo obučen i prilagođen prigodi. A da ne govorimo da je prvi dojam sve i da vrlo često način odijevanja utječe na formiranje mišljenja i odluka. Ne kažem da je to dobro, ali tako je kako je, neke stvari je teško mijenjati.Što radiš u slobodno vrijeme, kako ga najradije provodiš? Kako se opuštaš? Imaš li hobije?– Moja slabost su knjige. I moj najdraži sajam je Interliber. Volim osjećaj papira i čitam sve što mi dođe pod ruke. Godišnje kupujem hrpe knjiga i čitam čim stignem. Najviše na odmorima. Ali vrlo često, kada me lomi stres zbog posla, knjiga mi dođe kao Normabel da me smiri i uspava. Voljela bih prenijeti na djecu tu ljubav prema čitanju jer stvarno mislim da čitanjem postajemo elokventniji i ljepše se izražavamo, ali zasada neuspješno. Tipične nove generacije.Druga ljubav su putovanja, proputovala sam skoro sve kontinente, ali i dalje sjedam u avion čim se ukaže prilika. Dobra muzika, stalno pjevam. Dobri tulumi, ja sam gost koji dolazi prvi, a odlazi zadnji. Dobra hrana, ovo sam zapravo trebala staviti u top 2, jer stvarno, ali stvarno uživam u hrani. Druženje s ekipom. Wellness. Netflix. I ono kako u zadnje vrijeme provodim slobodne dane, sjedenje na tribinama, jer kći trenira rukomet, a sin nogomet. Možda nije najzanimljiviji hobi, ali njima puno znači. Iako sam stalno zaposlena, i udana s dvoje djece, nekako uvijek nađem vremena za sebe. To je bitno. Za svaku ženu. Za svoj mir i mentalno zdravlje. Jer ako smo mi mirne i sretne, tako će biti i svima oko nas (potvrdili muževi).
