Magdu je u Afriku odvela želja za humanitarnim radom: 'Naučili su me skromnosti. Život je ležerniji, a ljudi velikodušni'

Magdu je u Afriku odvela želja za humanitarnim radom: 'Naučili su me skromnosti. Život je ležerniji, a ljudi velikodušni'Magda Dežđek nekoliko je mjeseci provela u Africi, a za Divu je podijelila svoje iskustvo volontiranja i otkrivanja novih kultura Afrika već desetljećima privlači istraživače, pustolove, fotografe i pisce koje redom začara svojom ljepotom. Taj se kontinent, po mišljenju mnogih, ili voli ili ne. Magda Dežđek, 39-godišnja novinarka sa zagrebačkom adresom pripada prvoj skupini. Uvijek je voljela putovati i otkrivati nove kulture, a Afriku nakon gotovo petomjesečnog putovanja naziva drugim domom.Tamo ju je odvela višegodišnja želja za pomaganjem i humanitarnim radom, a njezinu je konačnu odluku poguralo nezadovoljstvo životom u potrošačkoj kulturi i želja za otkrivanjem jednostavnog načina života kakvog su poznavali naši djedovi i bake.– Prošlog sam ljeta počela sve intenzivnije razmišljati o odlasku pa sam poslala nekoliko upita našim humanitarnim udrugama koje djeluju u Africi. Nekoliko tjedana poslije upoznala sam se s Majom Sajler Garmaz, predsjednicom Humanitarne udruge Srce za Afriku i fra Ivicom Perićem, ravnateljem edukacijskog Centra Otac Vjeko u Ruandi koji mi je, bez puno komplikacija, rekao: „Dođi i vidi“ – prisjeća se Magda.Spakirala je kofer na tri mjeseca, koliko je dogovoreno da traje volonterski rad, ali se potajice nadala da će svoj boravak u Africi produžiti i na božićno i novogodišnje razdoblje, što se na kraju i dogodilo. Nakon volontiranja, blagdane je provela onako kako je i zamišljala, na Zanzibaru, u tropskom raju bijelog pijeska i tirkiznog mora.Za vrijeme svog boravka u Africi, Magda je proputovala Ruandu i Tanzaniju, a nakon obilaska tri nacionalna parka, jednog od najdubljih afričkih jezera koje može eruptirati poput vulkana, kao i tropskog otoka s nekim od najljepših plaža na svijetu, najviše je se dojmilo bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta:– Afrika pokazuje kako je čitava naša Zemlja izgledala prije civilizacije i modernog društva ili kako izgleda “raj”, jer malo je mjesta na svijetu gdje možete doživjeti da zebre šeću oko vašeg šatora, posjetiti posljednje gorile na svijetu, plivati s dupinima ili uživati u kalama u „običnom“ vrtu. Kada se to ispreplete s domaćim stanovništvom za koje je malo reći da je velikodušno, gostoljubivo i toplo, osjećate da ste se vratili svojim korijenima, da tamo pripadate ili da tako treba biti svugdje.Kad je u pitanju samostalno putovanje u Afriku, kaže kako ni u jednom trenutku nije osjećala strah i nesigurnost:– Nakon završetka građanskog rata, koji se odvijao 90-ih godina, između etničke većine Hutu i plemena Tutsi, Ruanda posvećuje veliku pažnju pomirenju u društvu te sigurnosti svojih građana i posjetitelja. Ispočetka mi je bilo čudno što ispod automobila ogledalom traže bombu ili pregledaju moj ruksak na ulazu u trgovački centar, ali na to sam se s vremenom naviknula. Bilo mi je nešto teže prihvatiti činjenicu da su mi se obraćali sa „muzungu“ (što znači bijelac) jer sam gotovo u čitavoj Ruandi bila jedina bjelkinja. Ali baš zbog moje boje kože, svi su uvijek bili vrlo ljubazni i prijateljski raspoloženi za ćaskanje.Kulturološke je razlike, dodaje Magda, nemoguće pobrojati. Europa i Afrika posve su odvojeni svjetovi po pitanju infrastrukture, stanovanja, obitelji i odgoja djece, moralnih vrijednosti, percepcije starijih, prehrane, trgovine, solidarnosti, vjere i praznovjerja... Iako je Europa u mnogim stvarima naprednija od Afrike, postoji nešto u što bi se mi zapadnjaci mogli ugledati, ističe. – Obitelj, susjedi i prijatelji su na prvom mjestu, a ne utrka za novcem i gomilanjem bogatstva. Ne živi se i ne radi u žurbi i definitivno ne postoji multitasking zbog čega je život mnogo ležerniji. Njihov opušteni stil života ide ruku pod ruku s točnošću. Afričko 'vrijeme' rijetko se podudara sa satom. Ako je, primjerice, sastanak zakazan u 15 sati, vrlo vjerojatno neće početi prije 17 sati – priča Magda.<a href="https://www.facebook.com/centar.otac.vjeko" rel="nofollow" target="_blank">Edukacijski Centar Otac Vjeko</a> u kojem je volontirala nalazi se u selu Kivumu, oko 40 km udaljenom od glavnog grada Ruande, Kigalija. Magda je, između ostalog, bila zadužena za fotografiranje učenika iz osnovne i srednje škole te djece iz vrtića. Fotografije su objavljene u godišnjem kalendaru koji se može naručiti preko Humanitarna udruga Srce za Afriku iz Osijeka.Kalendar je humanitarnog karaktera i cijeli prihod od prodaje ide za školovanje djece u Centru. Osim toga, bavila se i promocijom centra i udruge u hrvatskim medijima, pomagala je učiteljicama u vrtiću i prvim razredima osnovne škole, pokazivala djeci osnove pilatesa, prevodila s engleskog jezika na hrvatski svjedočanstva ljudi koji su preživjeli genocid...– Najljepše uspomene nosim iz školskog dvorišta, od onih prvih kada su mi djeca dirala crveni lak na noktima, ruke prošarane venama i kada je svatko htio po jednu moju plavu vlas do onih posljednjih uspomena kada su me u igri prihvatili kao jednu od njih. U druženju s njima vrijeme bi nestajalo, a osmijeh i zabava bili su jedino što postoji. Nevjerojatno je koliko su sretni i kako se dugo mogu zabavljati s nekoliko kamenčića ili loptom napravljenom od zavežljaja starih krpa i vrećica. Istodobno, nevjerojatno je teško suspregnuti suze kada ti netko od njih kaže da je gladan. Uz njih sam se definitivno učila zahvalnosti i skromnosti - prepričava nam sugovornica.Od odlaska u Afriku i prvih dana provedenih tamo bio joj je šokantniji povratak doma.– Nije jedini razlog bio taj što sam, nakon našeg ljeta, produženog s još 140 dana vječnog ljeta, iz japanki stigla u snijeg. Lica bez osmijeha, prazne ceste i trgovi, grad bez vatrometa boja mi djeluje poprilično depresivno. Svakoga dana mi fali afrički šušur, bogate tržnice, usputni razgovori s neznancima, zelene plantaže banana i polja riže, koze uz cestu i krave na plaži, žene u jarkim haljinama, horde djece, ezan u zoru, vožnja moto taxijima u kaotičnom prometu... Već sam u Africi, puno prije nego se približavao moj povratak kući, znala da će mi sve to nedostajati, pa kada sam svoju brigu bila podijelila sa safari vodičem iz Arushe jednostavno me utješio: „Africa is not moving anywhere. It will always be here for you“. Za sada mi je to dovoljno. Znam da postoji čitav jedan kontinent koji puni moju dušu i srce i gdje se osjećam doma - zaključila je Magda.