Vlasnica si najveće hrvatske tvornice tapeta i brenda Studio Wallart. Možeš li nam opisati svoj poslovni put? Krenulo je s Marastracijama by Josipa i na društvenim mrežama?– Marastracije su započele kao projekt kojim sam svoju dugogodišnju ljubav prema slikarstvu htjela približiti širim masama. One su me uvele u svijet interijera pa sam uvidjela priliku da slikarstvo izvedem izvan okvira. Tapete kao murali do tada također nisu postojale na hrvatskom tržištu i to nam je bila velika odskočna daska. Nakon dvije i pol godine outsourcinga proizvodnje bili smo svjesni svojih kapaciteta koje je donosio takav oblik poslovanja i, s druge strane, osjetili smo koliko još možemo rasti ako se bacimo u taj vrlo složen proces. Pokretanje vlastite tvornice u Hrvatskoj, kad gradiš priču od nule i imaš 34 godine, u trenutku kada nije bio otvoren nijedan natječaj iz europskih fondova, izrazito je izazovno na svim poljima. Itekako poznajem svoje kapacitete i nikad se ne bih upustila u takvu avanturu da mi se prije dvije godine u poslu nije priključio muž, inače naftni inženjer koji je godinama vodio naftna postrojenja po svijetu. Njegova znanja, vještine i energija bili su ključni faktori za ovako velik i izazovan projekt. Cijeli proces od planiranja do realizacije trajao je godinu dana. Susreli smo se s puno više problema nego što smo mislili da nas može snaći. Ali ono što je meni bilo najljepše u cijeloj toj priči jest činjenica da u ni jednom trenutku kad smo bili na dnu i imali 101 problem, nismo htjeli biti ni na jednom drugom mjestu. Cijelo smo vrijeme znali i vjerovali da su to prilike koje su nam dane da usvojimo neka nova znanja i vještine koje će nam kasnije služiti. Jednostavno smo svakim atomom sebe vjerovali u tu priču i znali da se sve događa s razlogom. Sada sve radi punom parom i naša sreća i zahvalnost su nemjerljivi.Josipa Maras izgradila je najveću hrvatsku tvornicu tapeta: 'Otkad znam za sebe, maštala sam o ovom' Zašto baš tapete? Pretpostavljam da ima veze s tvojom ljubavi prema slikarstvu?– Tapete su mi sudbina. One ujedinjuju sve moje strasti. Slikarstvo, grafički dizajn i interijere. Otkad znam za sebe, uvijek sam maštala o nekoliko stvari koje danas imam i živim. O dobrom braku i djeci, o tome da crtam i od toga živim, da u restoranima ne čitam jelovnik zdesna nalijevo i da imam lijep ured. I evo me, tu sam!Sada je Studio Wallart postao obiteljski posao, pridružio ti se i suprug. Kako je živjeti i raditi zajedno za vas? Koje su prednosti, a koji nedostaci po tvom mišljenju?– Goran i ja smo uvijek imali predivan odnos koji je konstanta u našem životu i po meni ključna karika da sve funkcionira. Njemu je urođena ta neka lakoća življenja koju je privilegij imati u svakodnevici. Nas dvoje smo dva svijeta, ali se itekako poštujemo i svatko od nas zna u čemu je dobar i ne petljamo se jedno drugome u posao. On je zadužen za svu logistiku i nadgleda proizvodnju, a ja za dizajn i prodaju. Ponekad pomislim da mi je, između ostalog, suđen radi posla. Naša snaga stoji u sinergiji naših predispozicija koje su dijametralno suprotne i toga smo oboje itekako svjesni. Mi trenutačno ne vidimo ni jedan nedostatak ovakvog življenja. Obožavam što imam najboljeg kolegu koji mi je i prijatelj i muž i što smo skoro svaki dan skupa na gablecu.Majka si dvoje djece, koliko je organizacije i logistike potrebno da bi sve funkcioniralo? Znam da u našem društvu još uvijek velik dio obaveza počiva na ženama, što kažeš na to?– Da sam na ovo pitanja odgovarala prije dvije godine, dok sam imala jako naporan tempo na poslu i muža na terenu, vjerojatno bi čitatelji samo preskočili 10-ak centimetara teksta u kojem samo kukam. Danas je situacija znatno bolja i svim majkama kojima je trenutačno jako naporno mogu samo poručiti da sve prođe. Sve obaveze oko obitelji i kućanstva podjednako preuzima i moj muž, izuzev kuhanja. To nikom ne dam jer jednostavno uživam u tome. No za kućanske poslove imam pomoć. Meni logistika i organizacija nisu urođene kao supermoći, ali ponosna sam na sebe jer sam ih snagom volje dovela u dosta dobro stanje pa poprilično dobro služe meni i ljudima oko mene.Što radiš u slobodno vrijeme (ako ga uopće imaš), kako ga najradije provodiš? Kako se opuštaš? Imaš li hobije?– Crtam. U slobodno vrijeme ja najviše volim doći u ured i nešto nacrtati. Ali budući da nisam Pale sam na svijetu, vrlo često biram i druge stvari. Na vrhu ljestvice su mi boravci u prirodi s djecom i mužem, putovanja ili jednostavna kućna druženja s ljudima koje volim. Ovisno o tome s koliko slobodnog vremena raspolažemo. Ono što na tjednoj bazi redovito pokušavam osigurati su treninzi ili trčanje.Koji stil njeguješ? Kako najčešće kupuješ odjeću i obuću (online, offline...)? – Mislim da sam svašta u životu definirala, ali stil još nisam. Tu nisam neki kreativac. Imam neke omiljene profile na koje se volim doći inspirirati. Odjeću uglavnom kupujem online. Ne pamtim kad sam zadnji put bila u šoping-centru. Tamo sam samo kada naglo zahladi ili zatopli, a djeca mi nemaju adekvatnu odjeću, pa jurim u dućan sanirati te propuste.Što kažeš o gomilanju odjeće, je li došlo vrijeme da se svi oslobodimo te navike?– Gomilanje bilo kakvih stvari koje ti ne služe je štetno, pa tako i odjeće. Meni smeta kada prostor u kojem boravim ima puno stvari koje mi ne služe pa ja to redovito eliminiram. Isto je i s ormarom. Što ne nosim jednu sezonu, odmah spremam za proslijediti ili odnijeti na recikliranje. Naravno da svaki dan dolazim u iskušenja da mi treba 100 stvari, ali pokušavam ne kupovati impulzivno nego prespavati i razmisliti treba li mi stvarno još taj komad odjeće ili obuće. Nije da ne griješim, ali trudim se.Imaš li u glavi uvijek unaprijed složenu kombinaciju za neku priliku ili to ostavljaš za zadnji čas? Imaš li favorite u ormaru koji uvijek spašavaju situaciju?– Budući da na tom polju nemam neki stupanj kreativnosti, moj redoviti izbor je dobar sako, traperice i neke basic majice za ove jesenske dane. Pored sakoa i traperica, ja sam veliki fan haljina, posebno kada vrijeme to dopušta. Unaprijed složene kombinacije imala sam samo par puta u životu. Kad sam se udavala, par puta kada nam nešto snimala i možda za krštenja djece. Ostalo je teška improvizacija. Tu imam urođeno lošu organizaciju i nemam volje je puno trenirati jer jednostavno želim biti nježna prema sebi. Mrzim slagati odjeću i ormare, da nemam pomoć oko toga, ne znam kakvi bi to skokovi morali biti za preskakanje. Ja svoja jutra u osnovnoj i srednjoj školi pamtim tako što bih u gaćicama i potkošulji sjedila pred ormarom i razmišljala što obući. A tata i sestre sjedili bi u autu i čekali me. Što ti je najvažnije kod odijevanja, funkcionalnost, estetika, dress code...? Imaš li neke omiljene brendove, koje?– Rekla bih da mi je funkcionalnost najvažnija pa se sjetim sebe u onim haljinama s efektom saune ili nadobudno kupljenih traperica broj 36 zbog kojih sam dosta teško disala. Ovisno o danu, prigodi i raspoloženju, tako slažem i prioritete u odijevanju. Na primjer, za božićni ručak me nikad nitko neće nagovoriti da obučem uske traperice i košulju jer mi je tada funkcionalnost broj jedan. Ne leži se svaki dan na kauču i nema francuske salate za tri obroka dnevno. Što se tiče ljubavi prema brendovima, tu sam zaljubljiva i promjenjiva. Ovisno o svojim mogućnostima, smijem si dozvoliti da neke brendove zavolim i udomim. Ali recimo da sam od ovih high street brendova fan Manga i Asosa i About you.
