Pacijenti su te odabrali za najliječnicu u tvojoj specijalizaciji, što ti to osobno i profesionalno znači? Možeš li nam pobliže objasniti što znači specijalist endodoncije i restaurativne stomatologije?– Biti na popisu najboljih liječnika za mene je velika čast i zadovoljstvo posebice jer dolazi izravno od pacijenata. Predstavlja priznanje za sav uloženi rad i trud, poticaj za dalje, ali i osjećaj poprilične odgovornosti. Naravno, uvijek može bolje i više, ali u danim trenutcima uvijek treba biti prije svega čovjek. Uvijek se trudim ponašati onako kako bih voljela da se prema meni netko ponaša, prema mom djetetu, roditeljima, obitelji. Moram naglasiti kako je ovo priznanje i rezultat uspješnog timskog rada, odnosno sjajnog odnosa i visoke razine profesionalnosti između medicinske sestre i liječnika. Ne smijemo zaboraviti da radimo s ljudima koji imaju različite potrebe, navike i – što je najvažnije – strahove. Dentalni zahvati iziskuju strpljenje i suradnju i zato je jako važno da pacijent osjeti brigu i toplinu svog liječnika i stekne potpuno povjerenje. Bez iskrenosti, nemoguće je da pacijenti vjeruju vašoj prosudbi i daju svoju brigu u vaše ruke.Endodoncija je grana dentalne medicine koja se bavi liječenjem unutrašnjosti zuba, pulpnog i periradikularnog prostora. Pojava boli prvi je znak da nešto nije uredu te se pacijenti javljaju u ordinaciju kako bi se utvrdio uzrok. Endodontskim liječenjem korijenskog kanala sprečava se širenje infekcije u kost te na taj način nastojimo očuvati zub i njegov korijen. Ako liječenje korijenskog kanala zuba nije provedeno ili nije provedeno pravilno, svaki daljnji postupak, bilo restaurativni bilo protetski, beskoristan je i neopravdan. Sam postupak je bezbolan i uglavnom se provodi u jednom posjetu, a nelagoda zbog zahvata koja je prisutna kod mnogih pacijenata svedena je minimum. Izliječeni zubi temelj su daljnjih ispuna, odnosno protetetske sanacije. Prirodni zub je najbolji zub te ga treba pod svaku cijenu spasiti ako je to moguće.Restaurativna dentalna medicina podrazumijeva restauraciju tvrdih zubnih tkiva (caklina, dentin) zbog zubnog karijesa ili traume, visoko kvalitetnim kompozitnim materijalima ili protetskim nadomjestcima.Biti specijalist endodoncije i restaurativne stomatologije zahtijeva prije svega znanje, manualnu spretnost i kontinuiranu edukaciju, u većini slučajeva zna biti vrlo dinamično i izazovno.Unatoč edukaciji, napretku medicine i znanosti, mnogi se i dalje boje zubara. Koji su po tvom mišljenju razlozi i kako to poboljšati?– Strah od doktora dentalne medicine ili, točnije rečeno, strah od dentalnog zahvata javlja se kod mnogih ljudi neovisno o dobi, spolu, naobrazbi, socijalnom statusu, zanimanju i slično. Istraživanja su pokazala da je od 50 do 85% osoba koje se boje imalo negativno iskustvo tijekom djetinjstva, koje je ostalo pokretačem straha i u odrasloj dobi. Neovisno o dobi, svako negativno iskustvo može biti razlog za strah od budućih posjeta stomatologu. Strah može izazvati i sam doktor dentalne medicine svojim nepažljivim pristupom pacijentu. Vidi li pacijent da ga liječnik ne sluša i ignorira upozorenja o osjećaju boli, vrlo brzo osjetit će se ugroženim i uplašenim te će izgubiti povjerenje u svog liječnika, što samo pojačava strah. Kako bi se spriječio nastanak straha, prvo je potrebno pronaći liječnika od povjerenja koji razumije zabrinutost i strah pacijenata te koji će biti spreman poslušati sve probleme. Liječnik mora imati puno razumijevanja za pacijentov strah i osjećaj neugode te mora imati puno znanja na koji način se baviti takvim pacijentima. Postizanjem bezbolnosti pri radu brzo se i učinkovito smanjuje razina straha. Prvi susret djeteta sa stomatološkom ordinacijom treba uključivati upoznavanje s liječnikom, ordinacijom, instrumentima i općenito zubima (zvukovima i mirisima), bez zahvata koji bi mogao izazvati strah. Prvi posjet doktoru dentalne medicine trebao bi biti već s nicanjem prvih mliječnih zubi. Mliječni zubi su prethodnici trajnih te ih ne smijemo zanemariti. Zdravi mliječni zubi čuvaju prostor za svog nasljednika te potiču pravilan razvoj čeljusti.Imaš obitelj, supruga koji je također stomatolog i malo dijete. Kako sve usklađujete? Misliš li da je danas ženama lakše ili teže nego primjerice generaciji naših majki i baka?– Ponekad je vrlo teško održati balans između privatnog i poslovnog života, s obzirom na poslove koje radimo, ali uz dobru organizaciju za sada nam jako dobro ide. Suprug mi je velika podrška i oslonac, jako smo dobar i uigran tim, trudimo se maksimalno dati sebe i biti što bolji primjer našem sinu. Sve to ne bi bilo moguće bez podrške naših obitelji i divnih ljudi koji nas okružuju (prepoznat će se, kao i vrtić koji ima jako veliku ulogu u odrastanju našeg djeteta. Ovim putem moram zahvaliti najboljim tetama na velikom trudu i angažmanu, bez njih bi sigurno sve bilo teže i puno zahtjevnije.Svako vrijeme nosi svoje izazove, vjerujem da je i generacijama prije nas bilo teško, samo mislim da je ipak prije možda sve skupa bilo malo ležernije i opuštenije, ali osnova je uvijek ista, zdrava obitelj, ljubav, razumijevanje i strpljenje.U svakom slučaju, veselimo se budućnosti i izazovima koji su pred nama.Što radiš u slobodno vrijeme, kako ga najradije provodiš? Kako se opuštaš? Imaš li hobije?– Slobodno vrijeme je uvijek rezervirano za obitelj, dijete, supruga i drage ljude. Svaki slobodni trenutak nastojim provesti sa sinom u igri i razgovoru, ispunjavanju njegovih želja i potreba. To me nakon napornog dana ispunjava, oplemenjuje i moram priznati da puno iz toga učim. Najbolje se opuštam tijekom obiteljskih putovanja, daleko od užurbane svakodnevice, tada mi je srce puno jer smo svi na okupu. To mi daje dodatnu snagu i motiv za daljnje izazove. Iako mi je dnevni raspored pretrpan, ponekad neizdrživ, jer uz posao u Poliklinici, privatan posao u ordinaciji, obveze u Hrvatskom endodontskom društvu, pisanje doktorskog rada, uvijek nastojim izdvojiti vremena za sport. Obožavam igrati tenis s dragim prijateljicama, Anamarijom i Marinom, a zimski period je obavezno rezerviran za skijanje. Da nisam liječnik, sigurno bih bila profesionalni sportaš.Koji stil njeguješ? Kako najčešće kupuješ odjeću i obuću (online, offline...)?– Kada govorimo o stilu odijevanja, govorimo o načinu odijevanja, a to je nešto što se gradi, nešto što je individualno i jedinstveno. To je upravo ono što je i veliki Saint Laurent rekao: „Moda blijedi, a stil je vječan.“ Tako bih rekla da preferiram suvremenu klasiku kojoj u svakoj prilici nastojim dodati nešto drugačije, nešto svoje, romantično. S obzirom na to da sam pola dana u uniformi, igranje odjevnim predmetima me jako veseli. Obožavam haljine koje često kombiniram na različite načine u gotovo svakoj prilici. Budući da su moje kombinacije odraz trenutačnog raspoloženja, a po prirodi sam vesela, energična i zaigrana, vrlo brzo smislim kombinaciju u kojoj se osjećam dobro, a opet originalno i drugačije. Unazad nekoliko godina kupujem manje i kvalitetnije, ciljano, pazim na što određeni odjevni predmet mogu iskombinirati s onime što imam u ormaru. Preferiram odjeću koja neće biti out već iduće sezone, osobito sam slaba na cipele i torbe. (Mužu, nije ti lako, mea culpa.)Kupujem i online i offline, u zadnje vrijeme više online, ovisi o čemu se radi, kako se u tom trenutku osjećam i što mi je trenutačno potrebno. Mislim da je ključno imati klasične komade koji se lako mogu kombinirati, a trendovi su samo prolazni, danas je nešto in, sutra out.Što kažeš o gomilanju odjeće, je li došlo vrijeme da se svi oslobodimo te navike?– Definitivno je vrijeme da se svi oslobodimo te navike uzimajući u obzir činjenicu da, prema nekim istraživanjima, zaista nosimo samo 20 posto onoga što posjedujemo u ormaru, dok 80 posto kupljenih stvari ostaje neiskorišteno. Kod mene je pravilo da ako neki komad nisam odjenula više od godinu dana (dvije sezone zaredom), obavezno ga prosljeđujem dalje. U ormarima se često nalaze komadi koji su davno izgubili formu i koji nisu nosivi, potrebno ih je maknuti kako ne bi stvarali privid punog ormara. Oslobodimo li se te navike, u konačnici znamo čime raspolažemo, lakše je kombinirati manje odjevnih predmeta, a stres je sveden na minimum.Što ti je najvažnije kod odijevanja, funkcionalnost, estetika, dress code...? Imaš li neke omiljene brendove, koje?– Unutarnji osjećaj je onaj koji me intuitivno vodi što ću u određenom trenutku odjenuti i što će mi za određenu priliku najviše odgovarati. Pri tome ne mislim da cijeli outfit treba biti u skladu s osobnosti, no ona će svakako biti većim dijelom zastupljena i vidljiva. I funkcionalnost i estetika i dress code izravno ovise jedno o drugome, a najviše o prilici za koju se odijevamo. Odjeća je alat koji nam svima pomaže da izgledamo skladno, lijepo, ženstveno, a opet glamurozno i jedinstveno. Bitno je da nosimo ono što volimo i u čemu se dobro osjećamo.Jednako volim kombinirati jednostavne i lako dostupne „high street“ s „high end“ brendovima, ali i naše domaće brendove. Nemam neki omiljeni, uvijek uzmem ono što mi se sviđa i u čemu se dobro osjećam.
