Sjećam se kada sam prvi put čula za vas, tamo sredinom 2000. kada mi je tadašnja urednica pokazala članak o vama i rekla - s ovom ženom moramo napraviti intervju! Bila je to zapravo jedna mala vjestica, ali strašno važna - pisalo je da ste otkrili kako usporiti propadanje stanica pa smo vas odmah kontaktirali nadajući se da smo korak bliže zaustavljanju starenja. Već ste tad, zapravo, kao mlada znanstvenica na Max Planck instututu radili sjajne stvari. Po čemu se sjećate toga razdoblja i kako se to istraživanje s obzirom vremensku distancu odvijalo dalje?- Bilo je divno i izazovno voditi znanstvenoistraživačku grupu na Institutu Max Planck u Dresdenu, imati potpunu slobodu u izboru teme istraživanju, okupljanju vrhunskog tima istraživača i velike mogućnosti izbora metoda istraživanja. Proučavali smo starenje na posebnoj vrsti kvasca koji je izoliran iz afričkog piva i otkrili da je taj organizam „besmrtan“ jer ne podliježe starenju i ne umire zbog razloga povezanih sa starošću. Razlog njegove „besmrtnosti“ krije se u načinu diobe stanica. Pri diobi većine drugih kvasaca stanica majka stvara mladu stanicu kćer, a sama nastavlja živjeti i dijeliti se, te stari. Takvo je starenje korisno jer pomaže preživljavanju populacije tako što se starije stanice majke „žrtvuju“ preuzimajući na sebe stanični otpad, što na kraju uzrokuje njihovu smrt, dok se njihove mlade stanice kćeri rađaju čiste s maksimalnim potencijalom za rast i diobu. Nasuprot tomu kod našega se kvasca iz afričkog piva stanica majka dijeli u dvije jednake stanice kćeri. Tako nakon diobe stara stanica majka prestaje postojati, a ostaju samo stanice kćeri, koje su mlade jer su tek rođene. Time smo otvorili novo područje istraživanja. To je otkriće imalo velik utjecaj na istraživanja koja su slijedila, a uz naše ostale radove omogućilo mi je da napišem kvalitetnu prijavu za prestižne europske projekte za bazična istraživanja koje financira Europsko istraživačko vijeće (ERC). Prvi mi je projekt ERC odobrio za financiranje ubrzo nakon što sam se vratila u Zagreb, što mi je omogućilo da se ovdje nastavim baviti znanošću na razini kao što bi to bilo da sam ostala u Njemačkoj. Nakon što je prvi projekt uspješno završen, zahvaljujući izvanrednom timu i suradnicima, ERC mi je odobrio financiranje projekta u sklopu najprestižnijeg programa Sinergija, na kojem trenutno radim.U međuvremenu ste se, prije 10-ak godina i vratiili u Hrvatsku, danas radite na Institutu Ruđer Bošković, a odluka je, koliko sam shvatila, bila i privatno motivirana jer ste obitelj htjeli zasnovati u Hrvatskoj. Zašto?- Imala sam ponude za posao profesora na sveučilistu ili slično mjesto na istraživačkim institutima u Londonu, Rimu, Marseillesu i Montpellieru. Ta su radna mjesta uključivala i odličan budžet za istraživanja i veću plaću nego u Hrvatskoj, ali sam se odlučila vratiti u Zagreb jer tu želim živjeti iz osobnih i obiteljskih razloga. Smatram da znanstvenici na ovom stupnju karijere mogu raditi svoja istraživanja tamo gdje žele živjeti. Važne su dobre ideje, motivirani suradnici i dovoljno sredstava, a sve to postoji i ovdje.Majka ste dva dječaka među kojima je mala razlika, imate posao koji zahtjeva veliki intelektualni angažman, što je uz djecu zaista izazovno. Baš sam nedavno rekla da neću više postavljati pitanje 'kako usklađujete privatni i poslovni život' jer jednog muškarca nitko to nikad ne bi pitao, no sve mi žene znamo koliko je logistike ipak potrebno za funkcioniranje obitelji kod zahtjevnih karijera. Kako kod vas stvari funkcioniraju?- Nije baš lako kombinirati znanstveni rad i obiteljski život, ali sve se može uz dobru organizaciju. Imam sreću što imam super muža s kojim sve obiteljske stvari radim zajedno, a sudjeluju i baka i jedna draga teta. Uz cijelu tu logistiku radno vrijeme mogu kvalitetno posvetiti znanosti, a ostalo vrijeme obitelji.Po čemu je za vaš posao ritam života Zagreba bolji od Dresdena? Koje su prednosti života ovdje privatno i poslovno? Jeste li ikada požalili što niste ostali na Maxu Plancku?- U Dresdenu sam imala više novca i za istraživanja i privatno, ali nije sve u tome. Nedostajala mi je kultura međuljudskog kontakta, druženja i kave, usputni topli razgovori s nepoznatim ljudima i smisao za uživanje u sitnicama u svakodnevnom životu. To su mi važne stvari koje uljepšavaju dan. Osim u Njemačkoj i Hrvatskoj živjela sam i radila u SAD-u, Danskoj i Italiji. Na poslu mi je najbolje bilo u Njemačkoj, SAD-u i Danskoj, a privatno u Hrvatskoj i Italiji. Njemačka i SAD imaju vrhunske znanstvene rezultate jer znaju koliko je znanost bitna za napredak društva i zato intenzivno ulažu u znanstvena istraživanja. S druge strane privatni mi je život bio bolji i ugodniji u Italiji, kao i u Hrvatskoj, jer su tu međuljudski odnosi topliji i ljudi više znaju uživati u životu. U Italiji sam voljela otići na aperitivo nakon posla, a kasnije na večeru u neki mali restoran s izvrsnom hranom i puno ljudi. Volim život na Mediteranu jer ima više smijeha, opuštenosti, a i kaosa koji je u određenoj mjeri potreban za kreativnost.Mnogi imaju o znanstvenicima neki stereotip kako su zatvoreni u labosima i među knjigama te nisu baš društveni tipovi. Vi potpuno rušite taj sterotip. Za vas znam kako ste izuzetno društvena i druželjubiva osoba, volite izlaske (ili bar prije djece). Kako se najradije opuštate, koji su vam hobiji, kako volite provoditi slobodno vrijeme?- Jako volim čitati, osobito romane modernih hrvatskih pisaca, i putovati. Najviše volim ljetna putovanja s obitelji na more, a nisu loše ni planine pod snijegom ili manji izleti oko Zagreba. Pretprošlo ljeto išli smo autom sve do Krete i to je bila predivna uzbudljiva avantura. Volim istraživati nova mjesta, od malih otoka na Jadranu do velikih gradova po svijetu. Noćni su mi izlasci bili važan dio života prije djece, a sad su rijetki, a zamijenili su ih dnevne kave i kafići. Čak i znanstvene radove i projektne prijedloge pišem najčešće na terasama raznih kafića, sama ili s kolegama. Tamo se najbolje opustimo, proradi nam mašta i rješavamo znanstvene probleme, raspravljamo o različitim teorijama i dolazimo do novih ideja.Isto tako, često vas se može primijetiti po stylish modnim kombinacijama. Koji modni stil preferirate, u čemu se najbolje osjećate, imate li neke omiljene modne dizajnere/brendove? - Volim haljine koje su istovremeno ženstvene, vesele i zaigrane. Najdraži mi je dizajner Custo Barcelona. Volim njegove lude kapute i haljine žarkih boja koje mi uljepšaju dan čim ih obučem.Je li zbog prirode posla i vaš pogled na kozmetiku drugačiji? Koji su vaši beauty trikovi, otkrijte nam vašu skincare rutinu. Koje mirise volite?- Koristim dnevnu toniranu hidratantnu kremu, a noću arganovo ulje. Nosim minijaturne torbice u koje stanu samo mobitel i ključevi, pa kozmetiku ne nosim sa sobom, ali bez sjajila za usne ne idem nikamo. Od mirisa već dugo volim Amor Amor od Cacharela i La Petite Robe Noire od Guerlaina.Dolazite iz akademske obitelji, majka i pokojni otac bavili su se humanističkim znanostima. Vi ste, pak, s druge strane, pohađali MIOC, dvojili između matematike i biologije, dakle pravi prirodnjak. Kako je to izgledalo kod vas doma dok ste odrastali?- U obitelji sam od najranije dobi upila ljubav prema znanju i knjigama općenito. Svi smo puno čitali, sve od romana do enciklopedija. Iako su moji roditelji u društvenim i humanističkim vodama, u osnovnoj školi sam se zaljubila u matematiku. Upisala sam MIOC i tamo provela formativne godine u zanimljivom društvu, uz profesore koji su se jako trudili i motivirali nas ne samo na učenje, nego i na vlastito razmišljanje i logičko zaključivanje. Prije upisa na fakultet počele su me sve više zanimati prirodne znanosti. Najviše me intrigiralo, tada a i danas, pitanje što je život i kako funkcionira. Zato sam odlučila studirati molekularnu biologiju, a moja se stara ljubav prema matematici vraća u istraživanja tako što biološka otkrića opisujemo uz pomoć matematičkih i fizikalnih modela u suradnji s teorijskim fizičarima.Kakvo ste djetinjstvo imali, po čemu pamtite odrastanje?- Djetinjstvo pamtim po osjećajima topline, ljubavi, sigurnosti i bezbrižnosti, za koje sam beskrajno zahvalna roditeljima i baki koja je živjela s nama. Najljepše uspomene na djetinjstvo vezane su uz more. Imali smo malu jedrilicu od 6 metara dužine, na kojoj sam plovila s roditeljima od svoje šeste do dvadesete godine. Često smo plovili po predivnim Kornatima, po tri tjedna na moru bez dodira s civilizacijom. Tada nije bilo mobitela, nije bilo dućana na otočićima, nije bilo ničega osim mora i sunca. Morali smo nositi svu hranu i vodu na našem brodiću, spavali smo u pustim uvalama, bilo je čarobno.Iza vas je i uspješni Croscience kojemu ste bili suorganizatorica. Koliko su takve konferencije važne za popularizaciju znansosti i kako se još može znanost približiti ljudima općenito?- CROSCIENCE je nova serija konferencija koja je važna ne samo za popularizaciju znanosti, nego i za bolje povezivanje znanstvenika u Hrvatskoj i hrvatskih znanstvenika koji rade inozemstvu, a jedan od ciljeva je i stvaranje boljih uvjeta za znanost u Hrvatskoj. Za vrijeme CROSCIENCE-a znanstvenici su zajedno s medijima sudjelovali u cjelodnevnoj promociji znanosti i u manifestaciji „Noć istraživača“, na kojoj je u Rijeci u kompleksu „Exportdrva“ sudjelovalo više od dvije tisuće djece, roditelja, baka i djedova. Sve su to načini kako približiti znanost javnosti, a posebno je važno pokazati najmlađima koliko je znanost zanimljiva i kako je uzbudljiv život znanstvenika.Koje svoje kolege posebno cijenite, zašto?- Sretna sam što imam priliku surađivati s vrhunskim kolegama u Hrvatskoj i znanstvenicima iz Nizozemske, Švicarske, Njemačke, SAD-a i Danske. Od domaćih kolegama istaknula bih svakako profesora Nenada Pavina s Fizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu s kojim surađujem već 17 godina na projektima iz biofizike stanice. Naši rezultati ne bi bili mogući bez interdisciplinarne suradnje u kojoj kombiniramo znanja iz biologije, fizike i drugih područja. Divno je raditi s kolegama koje zanimaju iste znanstvene teme, a gledaju na njih na različite načine. Tako dolazimo do neočekivanih ideja i otkrića do kojih ne bismo mogli doći sami.
