Iako je završila smjer za kemijskog tehničara, 23-godišnju Antoniju Radeljić iz Imotskog, život je ipak odveo u malo drugačijem smjeru. Živi u Zadru, a u međuvremenu se prekvalificirala za policajku na policijskoj akademiji. Antonija nam je, kao jedna od nominiranih žena čije priče inspiriraju i osnažuju, u sklopu projekta Diva godine ispričala kako je biti interventna policajka.- U slobodno vrijeme treniram crossfit, trčim, planinarim, a tu su još neki hobiji kojima se ne stignem baviti iako bih im se voljela posvetiti. Pohađala sam i srednju glazbenu školu, smjer saksofon, a kad uhvatim vremena, i dalje ga znam zasvirati, započinje priču Antonija koja je interventna policajka postala tako što se prvo prekvalificirala za policajku u 2017./2018. godini na tečaju koji trajao 10 mjeseci, a zatim položila državni ispit dok je radila u pomorskoj policiji:- Od početka sam željela biti interventna policajka, ali prilika mi se ukazala tek na natječaju u listopadu prošle godine. Budući da sam bila u formi i treningu, malo sam samo pojačala treninge da psihofizička testiranja odradim najbolje što mogu. Odradila sam sva potrebna testiranja te krenula s radom u interventnoj jedinici policije u prosincu prošle godine.Antonija nam govori da joj je velika čast biti pripadnicom postrojbe jer je to željela od početka, a ljubav prema ovoj grani policije, opisu posla te samoj jedinici PU Zadarske samo raste, a naša sugovornica dodaje da je sve zadovoljnija jer stječe nova znanja, vještine i iskustva.- Što se tiče našeg uobičajenog radnog dana - svaki je drugačiji i uvijek imamo neke druge radne zadaće. Jako je nepredvidivo, ali ono što se nikad ne mijenja je dolazak u smjenu gdje od strane dežurnog rukovoditelja dobijemo zadaće za naš djelokrug posla za područje cijele županije. U ovo doba koronakrize također radimo na provjeri pridržavanja izdanih mjera. Ako se dogodi izvanredna situacija, sve ostavljamo po strani i posvetimo se njoj. Radimo po 12 sati dnevno u smjenama, a dio dana su i fizička sprema te specijalistička obuka, opisuje interventna policajka svoj radni dan i kao najveće izazove izdvaja konstantno učenje i napredovanje kao policajac, profesionalac i sportaš, zatim održavanje tjelesne spremnosti i konstantno razvijanje vlastitih vještina i pomicanje vlastitih granica u izdržljivosti, snazi, znanju te sve ostalome što ovaj poziv traži.- Jedan od najvećih izazova je i isključivanje vlastitih emocija u brojnim situacijama jer je bitno svaki izazov odraditi strogo profesionalno pa mislim da je poziv interventnog policajca jako specifičan te da nije za svakog.Antonija se može pohvaliti i da je istrčala utrku za najspremnijeg policajca, odnosno policajku, u dužini od 35 km, i to u odličnom vremenu, s rezultatom kojim je jako zadovoljna.- To je jako dobar, točnije neopisiv osjećaj, kad nakon toliko kilometara, i to s teretom na leđima, nakon radnih točaka pred nama, vrućine, žuljeva, povreda, znoja i patnje - dođeš do cilja i pozdraviš zastavu, dođeš po ono zbog čega si prošao sve to i osjetiš ogroman ponos i divljenje samome sebi. Riječ je o utrci za najspremnijeg policajca/policajku gdje smo, osim naše fizičke spreme i izdržljivosti, snage i snalaženja u prostoru pomoću kompasa i karte, morali pokazati i vještine samoobrane, poznavanja zakonskih propisa te rukovanja dugim i kratkim oružjem. Prije samog starta, imali smo obuku pa kvalifikacije gađanja iz kratkog i dugog policijskog naoružanja, zatim kvalifikacije samoobrane, veslanja u kajaku na mirnoj rijeci, a na kraju i ispit poznavanja policijskih poslova i ovlasti, kao i poznavanja zakonskih propisa, opisuje nam sugovornica i dodaje kako je riječ o jako kompleksnoj i zahtjevnoj utrci u kojoj zaslužuju divljenje svi koji su samo stali na start.- Pripreme su trajale jako dugo. Prvo je trebalo mišiće naviknuti na teret koji se nosi svi 30-ak kilometara, zatim održavati kondiciju, što tjelesnu, što onu gađanja iz vatrenog oružja, učenje kako koristiti kompas i kartu... U konkurenciji je bilo 59 policajaca i dvije policajke, a svi su bili izrazito spremni i sposobni. Jedni smo drugima bili velika konkurencija, što nije loše, jer su se u ovoj utrci okupili oni najbolji, kaže Antonija koja je prošle godine završila i natjecanje za najspremnijeg pripadnika MORH-a te dobila kristal Glavnog stožera u tu čast. Također, jedina je žena u MUP-u koja se prijavila na utrku i završila tu 40-ak km dugu utrku navigacije s 20 kg tereta.I iz utrke je vidljiv veliki nesrazmjer žena i muškaraca u jedinici interventne policije, no Antonija kaže kako je žena ipak sve više.- Moram priznati da se nisam još susrela s predrasudama ili lošim komentarima, a nadam se da ni neću. Muškarci su fizički jači od nas žena, ali mislim da dajemo sve od sebe da bismo pojačale svoju spremu i sve zadatke obavimo besprijekorno, najbolje što možemo. Muškarci gledaju na nas kao i na muške kolege i mislim da nema prevelike razlike, kaže Antonija i dodaje da sve što obavljaju muškarci, obavljaju i žene jer, prema njezinom mišljenju, ne bi trebalo biti poštede.- Moji su kolege prema meni jako bratski i zaštitnički nastrojeni. Moram dodati i da su mi rukovoditelji dali punu podršku kad sam se prijavljivala za natjecanje i pružili mi sva raspoloživa sredstva da se što bolje pripremim, zaključila je Antonija.Ostale priče iz projekta Diva godine pročitajte u nastavku:
