Gastro putovanje: Romantična Venecija

Gastro putovanje: Romantična VenecijaOd davnina Venecija njeguje ritual sastajanja u romantičnim „bàcarima“, gostionicama koje neformalnom atmosferom, uz čaše vina „ombre“ te male zalogaje „cicchette“, stanovništvo i putnike namjernike uvode u zavodljiv svijet kulinarske tradicije... Thomas Mann je svoje dobno rekao da je Venecija na pola bajka, a na pola zamka za turiste. Za manjeupućene i maštovite prelijepa Serenissima možda i jest ovo potonje, ali za romantike, ona je uvijek bajka, možda najviše zimi kada predhladnim vjetrom izlagunenjeni stanovnici i gosti potraže utočište u toplini „bàcara“, tipičnih lokalnih gostionica. i dandanas, kada mnoštvo turista opsjeda grad duždeva, pogotovo u ovo vrijeme predkarnevala, dovoljno je „zalutati“ u skrivene „calle“ u kojima romantični grad još krije svoje najbolje gastrotajne, gdje su „ombre“ (sjena, tj. čašavina) i „cicchetti“ (malizalogaji) dio svakodnevice i podsjetnik na vrijeme moći prije nego što je Napoleon slomio krila mletačkom lavu.Ovaj nekoć prosperitetni grad državajoš je u srednjem vijeku slovio kao metropola vrhunske hrane, a svoju je gastro tradiciju utemeljio na plodovima mora kojima je vladao prekoDalmacije, Krete i Cipra, skupivši tako uz svoje bogatstvo i zavidnu kulinarsku mudrost. Dodiri s Bizantom, islamskim svijetom i Azijomu činili su Veneciju i centrom trgovine začinima, što je itekako utjecalo na bogatstvo njena stola, čiji se maštoviti zalogaji i danas blaguju u „bàcarima“. Sam naziv za ovu jednostavnu venecijansku gostionicu, u kojoj se uživa u vinu i malim zalogajima, nejasnog je podrijetla. Prema jednoj od teorija, potječe od imena bogavina Bakha, a prema drugoj, od izraza „far bàcara“, što u lokalnom dijalektu značI slaviti, tj. Jesti i piti u dobrom društvu. Prema legendi, koju je pisac Elio Zorzi zabilježio u svojoj knjizi „OsterieVeneziane“ iz 1928.godine, taj je termin skovao jedan gondolijer koji je, probavši novo vino s talijanskog juga, navodno oduševljeno uzviknuo da pije „vin de bàcaro“ (vino zaslavlje).Bàcarimasu se nekoć nazivali i trgovici venom koji su ga na glavnom gradskom trgu prodavali zajedno s malim zalogajima. Čaše vina koje su se ispijale dobile su ime „ombra“, što značI sjena jer su prodavačI stalno slijedili sjenu zvonika crkve sv. Marka na istoimenom trgu kako se vino ne bi izložilo suncu i izgubilo svježinu. Da se oslobode svakodnevnog napornog transporta, počeli su tražiti proctor koji bi se koristio kao skladište vina i mjesto gdje će se ispijati „s nogu“, a „bàcaro“ je s vremenom postao naziv za takve gostionice. Tu su se, uz velik izbor vina na čaše, mogli konzumirati i mali zalogaj pripremljeni prema tradicionalnim venecijanskim receptima.„Bàcare“ su posjećivali intelektualci, pisci, glazbenici. Stendhal i Richard Wagner samo su neki od njih, a i Carlu Goldoniju bili su inspiracija za njegove brojne komedije.Danas „bàcari“ nisu samo mjesta susreta Venecijanaca već svih koji se vole prepustiti lokalnoj gastrotradiciji. „Andar per bàcari“ ili „andar per ombre“ nije samo lijep običaj već i način da se njeguje enogastronomski turizam na jednom sasvim drugačijem nivou jer poseban je užitak degustirati vino i dobru hranu u gradu poput Venecije, koji ne zavodi samo arhitekturom i poviješću već i izvrsnom kulinarskom ostavštinom.

hrana