Gastro priča: Confetti

Gastro priča: ConfettiZanimljiva priča o vjenčanim bombonima... Neodoljiv okus confetta od davnina sladi nepca najviših slojeva društva te oplemenjuje svadbene proslave, a uz mjesto u gastronomiji, našli su ga i u književnosti nadahnuvši brojne pjesnike i pisce. Tako ih Boccaccio spominje u svom Decameronu, a o njima su pisali Manzoni, Carducci, Pascoli i D’Annunzio, dok je Goethe svojoj supruzi svojedobno darovao škrinju prepunu tih ukusnih bombona glatkog ogrtača od šećera koji krije cijeli badem. No prije nego što se zaputimo u talijanski grad Sulmona u regiji Abruzzo, rodno mjesto confetta, gdje se proizvode više od pet stoljeća, potrebno se vratiti u vrijeme starog Rima iz kojeg vuku svoje korijene. O tome svjedoči i sam naziv „confetto“, koji potječe od latinske riječi „confectum“, što znači pripremljeno. Prve pisane tragove o preteči ove delicije nalazimo u svjedočanstvima obitelji Fazi iz 447. godine prije Krista i u Apicijevu djelu „De Re Coquinaria“. U njoj navodi upute za pripremu tadašnjih confetta koji su se radili od suhog voća obloženog medom. U to se vrijeme ova slastica konzumirala ponajprije tijekom svadbenih svečanosti. Prema drugoj teoriji, confetti potječu iz 13. stoljeća kada su se bademi, sjemenke anisa i korijandera obloženi slojem stvrdnutog meda uživali samo u plemenitaškim domaćinstvima. Treća priča zaslugu za nastanak confetta pripisuje perzijskom liječniku Al-Raziju iz 9. i 10. stoljeća, koji je prema predaji tablete koje je davao djeci oblagao slojem od šećera kako bi njihovu gorčinu učinio podnošljivijom. Iako je šećer, znan i kao „arapska sol“, još u 8. stoljeću preko trgovačkih putova stigao u Europu, tek se poslije otkrića novog svijeta počeo više koristiti u kulinarstvu kada gotovo potpuno zamjenjuje med. Confette su u 15. stoljeću počele proizvoditi opatice iz samostana Santa Chiara u talijanskom gradu Sulmona u današnjoj regijiAbruzzo. Koristeći svilene niti, od confetta su izrađivale krunice, cvijeće te grozdove. Masovna proizvodnja confetta započela je krajem 18. stoljeća otkrićem nove tehnike vađenja šećera iz šećerne repe, a upravo u Sulmoni nastaju prva postrojenja za proizvodnju ove delicije. Još je u srednjem bio običaj tijekom svadbenih svečanosti darivati confette u ukrašenim kutijama, a u 15. stoljeću zaručnik je vjerenici darivao veliki tanjur znan kao „coppa amatoria“ prepun ovih bombona, kao simbol plodnosti i blagostanja.Ako je vjerovati kronikama, više od 120 kg confetta pojelo se početkom 16. stoljeća godine u povodu vjenčanja Lucrezije Borgie i Alfonsa d’Estea, sina Ercolea I., vojvode od Ferrare. Konačnu potvrdu statusa svadbenog bombona confetti su doživjeli 1896. godine za vjenčanja budućeg talijanskog kralja Vittoria Emanuelea za crnogorsku princezu Jelenu kada su uzvanici mladom paru na dar donijeli bombonijere s confettima. U nadolazećem vremenu uslijedila je demokratizacija ove tradicije pa tako danas više nije rezervirana samo za najviše slojeve društva. Simbolika boja i broja confetta posebno je zanimljiva. Bijeli confetti simboliziraju čistoću, a dvije polutke badema zajedništvo para koje čvrsto veže sloj šećera, stoga se tradicionalno koriste za vjenčanja, ali i za prvu pričest te krizmu. Plavi confetti daruju se prilikom krštenja dječaka, ružičasti za krštenje djevojčice, zeleni kako bi se proslavile zaruke, crveni rođendan itd., a cijela paleta boja rezervirana je za jubilarne godišnjice braka. Prema jednom od običaja, tijekom bračne svečanosti nevjesta kruži oko stola te velikom srebrnom žlicom uzvanicima dijeli confette iz srebrne zdjele koju nosi mladoženja. No također se darivaju i u vrećicama ili jastučićima od svile, lana ili tila i uvijek u neparnom broju, jer kako se ne može dijeliti, neparni broj prema predaji čuva trajnost sklopljenog zajedništva. Tako npr. pet confetta simbolizira plodnost, dug život, zdravlje, bogatstvo i sreću, tri simboliziraju bračni par i dijete, a jedan simbolizira jedinstvenost događaja. U posljednje se vrijeme rade i vjenčani buketi načinjeni od confetta koje mladenka po želji može razdijeliti gostima, posebno djeci. Običaj bacanja confetta na mladence po izlasku iz crkve naziva se „schiara“, što u sicilijanskom dijalektu znači svađati se, jer su ih s poda obično uz prepirku skupljala djeca. Confetti se danas rade u posebnim rotirajućim kotlovima od bakra ili čelika koje se nazivaju „caldaie“. Bademi se gule u posebnom stroju, a zatim se stavljaju u kotlove u koje se polako lijeva rastopljeni šećer. Na stabilnoj temperaturi, lagano isparavajući, tijekom okretanja šećer oblaže bademe koji se potom suše, a sve se ponavlja sljedeći dan i tako nekoliko puta. Ovaj zahtjevan proces može potrajati čak dva do tri dana, nakon čega se gruba površina confetta polira kako bi postala glatka i sjajna.Tek tada slijedi eventualno bojenje. Srce svakog confetta naziva se „anima“ (duša), a osim badema, može se koristiti lješnjak, pistacija, voće pa čak i čokolada. Ipak, bademi su baza većine confetta, posebno talijanskih, i to iz općine Avola sa Sicilije, koji su zbog kvalitete i okusa Na vjenčanju Lucrezije Borgie i Alfonsa d’Estea pojedeno je 120 kilograma confetta U Sulmoni su nastala prva postrojenja za izradu confetta; danas je ondje devet tvornica iznimno cijenjeni, stoga im kalifornijski, koji se danas često koriste kao surogat, teško mogu parirati. Tradiciju proizvodnje confetta vrijednu spomena ima i Španjolska u selu Casinos u Valenciji te gradu Alcoy u Alicanteu, a upravo su Španjolci u 15. stoljeću usavršili tehniku izrade njihova slatkog ogrtača. I grad Verdun, francuska metropola confetta, svojedobno je u čast Napoleona, izradio tri velika slavoluka od bijelih confetta kako bi kroz njih car slavodobitno mogao ući u grad. Ipak, Italija se smatra domovinom ove slastice, a grad Sulmona njenim glavnim gradom. Tu danas djeluje 9 tvornica od kojih je najpoznatija kuća Confetti Mario Pelino, i dalje vjerna tradicionalnim metodama izrade. Glavna ulica Ovidijeva rodnog grada, uz zavodljiv miris, očarava šarenilom confetta koji blistaju u izlozima brojnih slastičarnica, a slavna je delicija dobila i svoj muzej, Museo dell’Arte e della Tecnologia Confettiera, koji se smatra nacionalnim spomenikom. Iako danas stare običaje potiskuju neki novi, još uvijek mnoštvo brojnih štovatelja tradicije ostaju vjerni lijepim običajima naših starih. Stoga će u sezoni vjenčanja koja je započela slavni bombon plodnosti, blagostanja i sreće ponovno zaživjeti te naći svoje mjesto na svadbenim svečanostima.

gastro