Emotivni tekst Julijane Matanović o Zagrebu o nakon potresa hit na društvenim mrežama

Emotivni tekst Julijane Matanović o Zagrebu o nakon potresa hit na društvenim mrežama"Ne, ne mogu se oteti dojmu da se prema nesreći Zagreba ponašamo kao prema nesreći nekoga koga se optužuje da je sam kriv za ono što mu se dogodilo, da ga se opominje kako se sa svojim ranama mora nositi prigušeno, tiho u svojoj boli. " Gotovo je dva mjeseca prošlo od snažnog potresa koji je nedjeljno jutro pogodio Zagreb, a osjećaji i sjećanja oko njega se ne stišavaju - i neće još dugo, dugo. Na svojem <a href="https://www.facebook.com/matanovicjulijana/?epa=SEARCH_BOX" rel="nofollow">Facebook pageu</a> o njemu je pisala i Julijana Matanović, a književnica je svojim tekstom dirnula mnoge pa je on u kratkom roku postao veliki hit na društvenim mrežama. U nastavku prenosimo tekst u cijelosti.Ujutro stanem na balkon i gledam prema gradu. „Tako bih voljela živjeti u građanskom stanu“, rekla sam jednom Pavlu. I priznala mu da se u šetnjama kroz Donji i Gornji grad, posebice u predvečerja kad se pale svjetla u stanovima, zaustavljam ispred zgrada. I nakratko useljavam u te prostrane salone, kuhinje, pa čak i u male djevojačke sobe. Unosim u njih svoje kredence, naslijeđene slike i tisuće knjiga. Slažem biblioteku, ne znam koliko minuta prolazi u toj igri, a onda se uplašim da će me netko prepoznati i upitati jesam li dobro. Ubrzam korak, krećem dalje, okrećem se i samu sebe uvjeravam da sam nešto skrivila. - Meni ne pripada građanski stan, ja sam dijete koje je s tri godine moralo pješačiti osam kilometara do prve željezničke stanice u zavodljivoj bosanskoj kasabi, govorim samoj sebi. I vjerujem u to. U jednoj se generaciji ne može napraviti toliko velik skok. Znam to sama, znam odakle sam došla, znam koliko volim ovaj grad, ali, u isto vrijeme, i rodni kraj svojih predaka. I ljude s kojima sam provela svoje slavonsko đurđenovačko djetinjstvo. Nitko me ne mora podsjećati. I nitko mi ne može uzeti ljubav, i nitko me ne može nagovoriti da neke prostore svoje biografije zatajim, samo zbog toga da bih se nekome više svidjela. I bila prihvaćenija među premijernom kazališnom publikom.Živim na Trešnjevci, dovoljno blizu i dovoljno daleko od adresa o kojima maštam i na koje se useljavam samo u vlastitim pričama. Pogled prema gradu izaziva mi odnedavna bol. Kao da sve one kuće uz koje sam zastajala postaju bića koja se nemaju kome požaliti. I koja nemaju dovoljno snage kriknuti, ali i da imaju, znaju da bi to bilo uzaludno, da ih nema tko čuti.Čitam jučer intervju uglednog engleskog znanstvenika. U jednom trenutku on spominje potres. Treba mu kao primjer u analizi. No, on to čini slučajno. Silno je iznenađen kad mu novinar kaže da je primjer odličan jer je, prije samo mjesec i po, Zagreb pogodio razoran potres. Znanstvenik voli naš grad, bio je u njemu nekoliko puta, hvali dobre ljude, hranu, kulturu. No, za trešnju nije čuo. Možemo to opravdati vremenom pandemije, vremenom u kojem svi imaju svoje vlastite loše vijesti. Možemo. I nikako ne trebamo optuživati nekoga tko, tamo daleko od zagrebačke zbilje, nije čuo u kakvom je stanju naša katedrala, naša glavna ulica, naši muzeji i oni lijepi stanovi ispred kojih sam zastajala. Možda možemo samo reći kako se mi nismo dovoljno potrudili da nas drugi čuju; kako oni daleko, tako i oni jako blizu nas. Ne, ne mogu se oteti dojmu da se prema nesreći Zagreba ponašamo kao prema nesreći nekoga koga se optužuje da je sam kriv za ono što mu se dogodilo, da ga se opominje kako se sa svojim ranama mora nositi prigušeno, tiho u svojoj boli. Zagrebačka djeca šapuću dok govore da se plaše podrhtavanja i da spavaju u trenirkama. Kao da je i strah od katastrofe sramota. Sjećanja su svježa. A doista, još uvijek trese.I dok stojim na balkonu, čini mi se da čujem da tom divnom gradu, čije su nacionalne institucije redom uništene, netko uporno ponavlja: „Vidiš, vidiš..“. I ne dopušta mu da se brani. A grad je poslušan, on se ne hvali da predsjedava EU, ne galami da ga je potres zadesio baš „u mandatu“ i ne zamjera članovima svoje Vlade što nisu, za vrijeme održavanja virtualnih sjednica s moćnim kolegama, iza svojih leđa vrtjeli njegove fotografije; one na kojima je razrušeno sve ono što on jeste. Toliko europsko, i s potpisima europskih arhitekata.Stojim na balkonu, osjećam tu bol grada i vidim prizore koje bih, da sam na njihovu mjestu, pokazala Europi. Možda među njima ima i onih koji vole semiotiku. Lako bi iz nekoliko podatka mogli osvježiti teoriju znaka: globalna zaraza, potres u gradu koji trenutno predsjedava EU, EU kao jedna zgrada Donjeg grada čija je fasada uređena, ali statika poremećena i neotporna,No, grad, kao što su veliki rekli, to smo mi, mi, koji ga volimo. U „mi“se ubrajamo i mi dođoši, s prebivalištem na Trešnjevci, kvartu koji me, priznajem i to, ovih dana svojim procvjetalim stablima najdražeg mi voća, podsjeća i na kraj iz kojeg sam krenula pješice prije pedeset i osam godina, ne znajući da ću jednoga dana stići i do Zagreba. Bilo je proljeće, i u bakinoj bašči stizale su prve rane trešnje. Bjelice. Slatke i ljepljive.Ivanino lice sigurno vam je poznato - bila je naša Diva godine, a sad je povod nešto drugačiji <img alt="❤" height="16" src="https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/t6c/1/16/2764.png" width="16"/> Ivana Matković Leko je stem cell znanstvenica i na newyorškoj Columbiji radi na terapeutiku za koronavirus. Što je naša nova zvijezda naslovnice rekla o cijeloj situaciji, pročitajte u novoj Divi u subotu, 9. svibnja ekskluzivno uz Večernji list <img alt="💫" height="16" src="https://static.xx.fbcdn.net/images/emoji.php/v9/ted/1/16/1f4ab.png" width="16"/>