Priznata si i poznata dizajnerica, tvoj brend Lokomotiva svakom novom kolekcijom sve više sazrijeva. Kako danas gledaš na početke brenda (s Lukom Grubišićem) i koliko si se od onda stvaralački promijenila?- Danas na svoje stvaralačke početke gledam baš kao na to što i jesu – počeci. Svaki početak vrlo je često izazovan i period je neke intenzivne edukacije, profiliranja i nadograđivanja. Što se tiče moje estetike i senzibiliteta, rekla bih da sam se svakako odmaknula od one estetike kakvu sam njegovala prije deset godina, ali zapravo smatram da sam se izgradila kao dizajner i formirala svoj vlastiti potpis. Vjerujem da u samim počecima nekog kreativnog puta svi mi volimo malo švrljati, koketirati sa svim i svačim, ali isto tako smatram da je to sasvim prirodno, pa ponekad i neophodno ne bismo li pronašli svoj autentičan moment. Moram priznati da mi je kao dizajneru vrlo nezahvalno raditi s nekim i na neki način “kompromitirati” svoju viziju. Volim imati svoju slobodu i mogućnost da izguram svoju priču do kraja bez ustupaka prema nekoj drugoj strani. Mislim da me i vrijeme studiranja u Londonu na London College of Fashionu usmjerilo i definitivno utjecalo i oblikovalo u dizajnera kakav sam danas. Tamo sam izgradila svoj prepoznatljivi potpis, shvatila što me zanima i što želim dalje istraživati kao dizajner te mi je to iskustvo dalo neophodno samopouzdanje potrebno za guranje nekog vlastitog filma i stvaranje vlastite priče. Voljela bih još samo napomenuti kako smatram da je u životnom putu svakog kreativca neophodna ta konstantna nadogradnja i zapravo samim time prirodna evolucija vlastitog umjetničkog izričaja.Pročitala sam da ti je ljubav prema modi još dok si bila dijete usadila bakina prijateljica, poznata zagrebačka krojačica Vesna Stublić. Čega se najradije sjećaš iz toga perioda?- Generalno djetinjstvo i odrastanje u Sesvetskom Kraljevcu pamtim kao iznimno sretan i veseo period života. I vrlo vjerojatno je moja teta Vesna, kako ju ja zovem od milja, odradila u tom razdoblju jedan veliki “influence”. Naše obitelji, obitelj Stublić i obitelj Švec, dugi su niz godina veliki prijatelji. Iz djetinjstva pamtim slike bake Ružice i tete Vesne kako svako jutro piju kavu, uzimajući tako kratki predah u svojim pretrpanim rasporedima, pri čemu bi teta Vesna nerijetko i ponijela nešto sa sobom na čemu je radila trenutačno i “završavala to na ruke”. Teta Vesna, inače majka Jure Stublića, imala je iznimnog smisla za lijepo, učila me uglađenom ponašanju, učila me svirati Jurin piano i pritom mi je šivala najljepše odjevne kompletiće. Budući da glazbeno, nažalost, nisam talentirana i u glazbenu školu me nisu primili, nije mi preostalo ništa drugo nego okrenuti se ovim drugim načinima izražavanja kreativnog i lijepog. Od malih nogu obožavala sam neki vid performansa, barbike, balet, caricu Sissi i generalno sve što je imalo veze s nekim oblikom kreativnog izražavanja, nastupa te lijepog i pomalo teatralnog odijevanja. Moji neprežaljeni pozivi su definitivno gluma i glazba, a vrlo vjerojatno bih se zato vrlo rado okušala i u kostimografiji. Teta Vesna me u tom periodu ranog djetinjstva nerijetko znala pričuvati, jer meni vrtić nikako nije bio sretna opcija, i sa sigurnošću tvrdim da je za sve “damsko” pa i “dramsko” u meni zaslužna upravo ona. Ali da jednadžba ne bi bila jednostavna, osim tih finih umjetnosti, kod nas na dvorištu se uvijek nešto pililo i varilo, što me vjerojatno prvobitno i poguralo u moju primarnu struku - arhitekturu.Ipak, prvo si završila arhitekturu, a kasnije si se dodatno školovala i u modnom dizajnu. Koliko su arhitektura i moda povezani i što arhitektica u tebi misli o dizajnerici u tebi?- Pa kao što sam već spomenula, kod nas se uvijek nešto radilo; pililo, bušilo, zidalo, betoniralo... Djed Pavao, jedna od centralnih figura mog odrastanja, bio je iznimno aktivan, svestran i talentiran čovjek te sam od njega naslijedila strast prema finoj hrani, ratnim romanima i betonu. Imam taj, nazovimo ga problemom, da volim, želim i jednostavno moram vidjeti fizički produkt svoga rada. Odmalena sam bila iznimno maštovita i bez obzira na to što mogu sate provesti u nekom svom paralelnom svemiru koji zamislim, produkt nečeg što radim moram vidjeti, i to po mogućnosti čim prije. Ne ulazim u to koliko tko vjeruje astrologiji, ali u mojoj natalnoj karti stoji da sam osoba s inženjerskim mozgom koja jednostavno mora djelovati kroz izražavanje svoje kreativnosti. Slijedom svega navedenog arhitektura se u ovom slučaju nameće kao neki prvi i najlogičniji odabir. Osim nekog, kako ga ja zovem, vrlo konkretnog obrazovanja koji taj fakultet pruža, daje nam i širinu koja je potrebna i za eventualne nadogradnje kasnije, pa čak i za koketiranje s brojnim srodnim strukama. Arhitektura je ovojnica, odjeća za naš život. Kuća može biti odraz nekog vremena, pratiti određenu estetiku, odjeća također. Oboje radimo za ljude, stvaramo nešto što im je prijeko potrebno, poštujemo neka pravila struke, brinemo se o konstrukciji, materijalima, funkciji i estetici. Rekla bih da su tu arhitektura i moda vrlo srodne struke, samo mi moda dozvoljava malo više slobode izražavanja i djelovanja, a i finalni produkt je puno brže vidljiv. Rekla bih da arhitektica u meni daje dizajnerici u meni prijeko potrebno razumijevanje konstrukcije i neku inženjersku jasnoću i pragmatičnost, kako u poslu tako i u samom dizajnu. Mislim da je tu vidljiva i moja ljubav prema jasnoj i snažnoj konstrukciji odjeće, koja se prvenstveno čita u odijelima, kaputima, pa čak i nekim prenaglašenim volumenima kojima se volim poigravati.Posljednjih nekoliko sezona profilirala si se sa ženskim odijelima. Što najviše voliš stvarati i pamtiš li neke posebne zahtjeve klijenata?- Moram priznati da me u zadnjih nekoliko sezona baš “drže” ta odijela, a osobno jako volim i kapute. Vrlo vjerojatno me inspiriraju baš ti komadi snažne strukture koji se odlikuju strogom konstrukcijom jer je to nešto što je meni intuitivno najbliže i nešto u čemu najviše uživam dok kreiram, a osobno to najviše i volim nositi. Kod tih komada volim se poigrati s detaljima pa su moja odijela gotovo uvijek i dosta prepoznatljiva; s nekim predimenzioniranim detaljem, detaljima u lancima, cut-out momentima, jarkih boja ili uzoraka... Haljine su također neizostavne, pogotovo u ljetnim kolekcijama, volim provoditi dane u njima, volim da su udobne, ali i pomalo neobične, voluminozne, te opet s nekim mojim prepoznatljivim potpisom. Dosta mojih klijenata zna imati posebne zahtjeve, ali vjerojatno su shvatili da sam dosta senzibilna za tuđe prohtjeve i da im rado udovoljavam, naravno, ako se ti prohtjevi uklapaju u moju viziju. Ponekad mi se događa da stvaram neki komad upravo za neku određenu osobu pa se uvijek trudim shvatiti kakva je ta osoba, kojeg senzibiliteta, lifestylea... Zapravo se trudim ponuditi svoju najbolju viziju nečega što bi po meni bilo baš za nju. Osobno volim raditi i vjenčanice, tj. outfite za mladenke, jer su kod mene gotovo uvijek to atipične mladenke koje ne žele izgledati kao svaka druga mladenka; koje žele biti drugačije, cool, posebne i “statement”. Tu je bilo svega - od raznih odijela, haljina u mom prepoznatljivom kaskadno šivanom tilu pa i kratkih svilenih i čipka r’n’r haljinica. Teško mi je sad izdvojiti baš neki zahtjev, ali gotovo redom su to djevojke koje žele izgledati kao frajerice, osjećati se moćno, ali pritom i djelomično ispoštovati tradiciju i zadovoljiti sve one kritične bake, tete i kume, koje bi potencijalno negativno mogle komentirati odabir. Uvijek su gotovo svi zadovoljni i na to sam najviše ponosna. Zapravo mi je najdraže kad dobijem povratnu informaciju kako se na svadbi komentiralo da je mladenka bila prekrasna, ali skroz drugačija. Iskreno, ne volim reći da nešto ne mogu napraviti pa se vrlo često znam uhvatiti u koštac s nečim što prvenstveno nije u mojoj primarnoj domeni djelovanja. Pa sam tako jednom prilikom izradila čak i tokicu od paunova perja. Eto, mi u Lokomotivi smo mađioničari i ispunjavamo sve želje, volim to tako reći... A osobno se za taj važan dan u životu svake mladenke volim posebno potruditi.Što radiš u slobodno vrijeme, kako ga najradije provodiš? Kako se opuštaš? Imaš li hobije?- Slobodno vrijeme volim provoditi u društvu dragih mi ljudi, na neki kvalitetan način. Obožavam putovati i mislim da su putovanja upravo ono što mi hrani um i dušu i daje mi dodatnu životnu inspiraciju, hrani moju kreativnost. Svako toliko volim nekamo pobjeći, a idealno je zapravo kada uspijem spojiti nešto poslovno s malo odmora i provoda. Svi koji me makar površno poznaju znaju da obožavam vježbati i da sam iznimno strastvena kad je o tome riječ. Dora Body Studio doslovno je moj drugi dom, moje utočište, mjesto koje me drži u fizičkom, ali prvenstveno mentalnom balansu. Gotovo svakodnevno sam tamo. Vrijeme volim provoditi i u prirodi, Maksimir i Sljeme su moj odabir kada se zaželim trčanja ili planinarenja. Voljela bih se malo vratiti i jahanju, ali mi je s trenutačnim rasporedom takvo što gotovo neizvedivo. Uz ovo more fizičkih aktivnosti, volim se nekad malo i “primiriti”, pa i osamiti i provesti nekoliko sati uz neku dragu mi knjigu, seriju ili najdraže ploče. Imam pozamašnu kolekciju vinila koje ponosno čuvam. Dio sam skupila kroz godine, dio naslijedila od mame, a dio upravo od Jure Stublića, koji je već punopravni član naše obitelji pa zapravo imam osjećaj da je sve to neko obiteljsko nasljeđe. Glazba je doista velika stavka u mom životu i iako mogu slušati stvarno svašta, od r&b-a;, elektronike, bluesa, popa, u duši sam ipak okorjela rokerica, vjerojatno je i tu Jura odigrao neku ulogu. Pasionirano odlazim na koncerte. Znam reći u šali da je to moja svojevrsna duhovna obnova, ali doista nisam daleko od istine. Koncerti su definitivno mjesto gdje se resetiram i hranim dušu, mislim da nema bolje stvari od dobre energije koju možemo upiti od mase ljudi ujedinjene u nekom trenutku. Početkom listopada imam jedan uzbudljivi festival u planu, čemu se jako veselim. Inače, satima mogu sjediti s dragim ljudima, filozofirati o životu uz finu klopu i dobro vino. Veliki sam gurman i imam u sebi tu hedonističku crtu. Obavezno svake godine moram provesti barem 10 dana u osami na svom otoku, sama sa sobom, pravi godišnji. Tamo samo plivam, supam i čitam knjige. Rekla bih za sebe da sam ekstrovertirani introvert, inače sam dosta vremena u interakciji s ljudima, što može biti divno, ali i dosta „troši“. Ovo mi je potrebno kako bih ponovo napunila baterije i vratila se svakodnevnim obavezama odmorna, vesela i čila!Koji stil osobno njeguješ? Znamo da jako voliš cipele, reci nam nešto o svojoj kolekciji.- Pa ne bih rekla da njegujem neki određeni stil, njegujem upravo svoj vlastiti stil, a to može biti stvarno svašta, može otići u raznim smjerovima. Kada bih ga morala opisati jednom riječju, rekla bih da je on eklektičan, iako nerado koristim tu riječ, imam osjećaj da se nekako potrošila s vremenom. Moj stil je zaista odraz mene, a odijevam se u skladu sa svojim trenutačnim osjećajem, stanjem u kojem se nalazim, prigodom, pa i onime što želim poručiti svojom odjevnom kombinacijom. Mislim da griješimo kada kažemo da odjeća ne čini čovjeka jer vrlo često doživljavamo taj izraz samo u onom površnom, materijalnom kontekstu. Ljudi su prvenstveno vizualna bića i koliko god se mi trudili da ne bude tako - svoj prvi dojam o nekom stvaramo na prvi pogled, čak i prije nego nam netko pruži i stisne ruku. Pritom ne ulazim u zamku i ne mislim da je netko bolji ili lošiji zato što je odjeven tako kako je, ali nepobitna je činjenica da odjećom stvaramo snažan prvi dojam i govorimo o sebi i prije nego smo progovorili. Meni je osobno odjeća definitivno i sredstvo neverbalne komunikacije i obožavam gledati i proučavati kako ljudi oko mene reagiraju na moje pojedine odjevne kombinacije. Zapravo me odijevanje u velikoj mjeri i zabavlja, a mislim da moda i odijevanje prvenstveno mora biti – zabava. Kad govorimo o odjeći, slaba sam na neke stare vintage stvari i ne bacam gotovo ništa, a kad bacam, radim to teška srca, ali uvijek pazim gdje će ta odjeća završiti. Gledam na odjeću kao na mala remek-djela, imam pozamašnu kolekciju vintage stvari od bake, mame, tate i djeda, a nije mi strano “spasiti” i nešto od drugih ljudi. Volim uložiti u dobar komad, a s obzirom na to da imam tu privilegiju da si većinu odjeće mogu sama dizajnirati i izraditi, najčešće ulažem u neku dobru torbu, ali prvenstveno cipele. Cipele su moja velika strast, kupujem ih i online i uživo, ali najviše volim upiknuti novi par na nekom putovanju - one su mi u tom slučaju svojevrsni suvenir. Dobre cipele doslovno mogu podignuti svaki prosječan outfit. Volim štikle, platforme, cipele koje su pomalo ekstravagantne i po nečemu posebne; jarkih boja, metalik, s nekim detaljem, a u zadnje vrijeme postala sam i dosta slaba na tenisice, pogotovo u mojoj najdražoj pink boji. Najčešće donosim cipele i ploče s putovanja. Od boja sam zaluđena ružičastom, jarkim bojama te crnom i bijelom. Zapravo jedino ne volim bež i crvenu, nikako. Također postoje vjerojatno dvije stvari koje ne bih nikad stavila na sebe, a to su prozirne najlonke i balerinke. Za ostalo sam sve otvorena.Znam da su ti ekologija i održivost jako važne. Kako to funkcionira s Lokomotivom?- Pa s Lokomotivom to funkcionira vrlo jednostavno i zapravo kao najprirodnija stvar na svijetu jer se kod mene veliki dio stvari izrađuje po mjeri, dakle komad po komad, a dio komada koji su dostupni su nerijetko i unikati. Nadalje, ako govorimo o nekoj serijskoj proizvodnji - uvijek su to redom smislene i manje serije pa samim time izbjegavamo nagomilavanja i velike zalihe s kojima kasnije ne znamo što bismo. Mislim da već imam dovoljno iskustva i da znam procijeniti količine koje će mi biti potrebne da zadovoljim zahtjeve svog tržišta. Lokomotiva je zaista slow fashion brend koji se uvijek trudi naći najkvalitetniji materijal, izrađuje vrlo promišljene komade u malim serijama, a nije nam ni strano poigrati se s nekim vintage komadima i baciti se na njihov “upcycling”. Pozabavila sam se tako s nekim vintage blejzerima i moram priznati da je rezultat bio i više nego oduševljavajući. Inače jako pazimo na izradu samih komada, a tu smo za svoje klijente ako požele ili se pojavi potreba da nešto dodatno korigiraju na nekom našem komadu, tako da zapravo kupujući Lokomotivu zaista ulažete u neki gotovo vječan komad. Rekla bih da je velika većina brendova u Hrvatskoj ipak održiva te da pametno i promišljeno stvaraju kolekcije i osluškuju svoje tržište.Kakav je osjećaj kada na ulici vidiš da netko nosi tvoj dizajn? Što smatraš da je kod tvojih kreacija najprivlačnije - estetika, funkcionalnost, nešto treće?- Kad vidim nekog na ulici u mom dizajnu, znam se na prvu iznenaditi - kao kako mi je ovo poznato! Nekad mi treba tih nekoliko sekundi. Nakon prvotnog šoka najčešće se oduševim kad vidim kako netko nosi i kako je udahnuo novi život u neko moje djelo. Zapravo me vrlo često preplavi neki miks osjećaja ponosa, zadovoljstva i sreće. Uveseljava me vidjeti nekog koga moj dizajn iskreno raduje, nekog tko se u tome osjeća dobro, moćno i suvereno. Iskreno vjerujem da moj dizajn može nositi bilo tko, bez obzira na godine, konfekcijsku veličinu ili spol, ali držim da je potrebna određena doza drskosti i karaktera. Vrlo vjerojatno zato određeni ljudi kupuju određene komade, a kod mene gotovo uvijek to bude savršen spoj, jednostavno se dogodi da netko savršeno osjeća neki komad. Mislim da je Lokomotiva u jednu ruku vrlo nišan brend, ali opet je brend za svakoga tko ga osjeća i ima hrabrosti isfurati. Držim da je kod mojih kreacija najprivlačnije to što su u jednakoj mjeri iznimno posebne, a opet vrlo nosive. Nećete u njima proći nezamijećeno, a opet velika većina komada izvrsno odijeva od jutra do mraka. U Lokomotivi se svi osjećaju moćno i suvereno, a opet nesputano i svoje. Lokomotivini komadi mogu imati dozu pomodnosti, ali zapravo su svi redom bezvremenski. Npr. svoju bestseler haljinu iz 2018. prodajem i dandanas, žene su njome oduševljene, a planiram je i do daljnjeg imati dostupnu. Ovo sve što sam tu navela su svjedočanstva mojih zadovoljnih klijenata i to mi je zapravo najveća potvrda za rad. Vidjeti nekog u mojoj kreaciji i vidjeti kako ta kreacija živi kroz osobu koja je nosi, nema ljepše stvari. Zaista me iskreno raduje vidjeti kako nekog veseli i kako nekome čini život ljepšim nešto što sam ja zamislila i proizvela. Zapravo je privilegija biti dijelom vrlo često najljepših uspomena u životu pojedinca.
