Direktorica si i partnerica uspješne tvrtke koja se bavi nekretninama, aktivno se baviš održivim gospodarstvom, zelenom gradnjom, predaješ, mentoriraš... čini se kao da radiš jako puno. Kako to sve stižeš i otkud ti energija?– Dijete sam iz radničke obitelji i sjećam se kad mi je tata kao klinki rekao da ću uvijek od roditelja imati ono što mi je potrebno, a ako želim nešto više – moram sama zaraditi. Iz današnje perspektive, vjerujem da me to uvelike formiralo i ohrabrilo i da ustvari oduvijek znam da ću sve što imam stvoriti vlastitim radom. Počela sam raditi vrlo rano. Sa svojih 12 godina sam već snimala radiodrame i sinkronizirala crtiće. Onda, paralelno sa studijem, dobila prvi posao i nastavila dugih deset godina u produkciji i komunikacijskom menadžmentu. I upravo neki dan proslavila svojih punih 15 godina u Colliersu. Kako sam oduvijek imala različita područja interesa, radila na puno stvari paralelno – bili to različiti klijenti, projekti, inicijative, nekako sam verzirana biti aktivna na više fronti istovremeno, a da uspijevam svuda dati ono najbolje od sebe. U poslu, kao i u životu, nismo svi za sve. Trebalo mi je neko vrijeme u ranoj fazi moje karijere da spoznam koji aspekt mene i mojeg znanja donosi najveći doprinos onome što radim pa sam se na taj način u životu i usmjeravala i ulagala svoju energiju u dobre stvari. Jedna moja mentorica, kada sam joj rekla da mislim da s obzirom na poziciju možda trebam na postdiplomski iz financija jer to područje moram svladati, a nije moja specijalizacija, davno mi je rekla: „Nije poanta u tome da usmjeriš svoje vrijeme, novac i energiju u nešto što ti po prirodi nije blisko, a kamoli nije područje tvojeg interesa. Uvijek ćeš se moći okružiti dobrim ljudima i sigurno naći izvrsnog financijaša. Za tebe je da izbrusiš ono u čemu si već dobra.“ I za time sam se dalje u svojem poslu i obrazovanju povela. Birala obrazovne programe i područja koja volim, kako bih u onome što radim bila svakim danom sve bolja. Vrijeme kojim raspolažem mi je u svemu što radim i čime se bavim istovremeno i najveći neprijatelj i najveći saveznik. Moram njime puno žonglirati, ali rano buđenje i dovoljno sna pokazalo se izvrsnim receptom. Naravno, uvijek je tu i dobra logistika i podrška najbližih – obitelji, prijatelja i kolega. S vremenom sam svladala i izazove mikromenadžmenta i delegiranja, tako da zaista svjesno upravljam i vremenom i procesima, kao i timovima i projektima. Niti jedan projekt, niti jedan sistem ne može rasti ako drugima ne prepustite i dopustite da i oni postanu i budu najbolji u tome što jesu. Volim raditi u timovima, prepoznavati dodanu vrijednost svakoga, usmjeravati procese tako da su i razvojni i edukativni za svakoga tko sudjeluje. A energiju i entuzijazam crpim upravo iz uspjeha i rezultata tih procesa i projekata, isto kao i iz osobnih ili profesionalnih postignuća. Uvijek, kako sebi tako i svojoj kćeri i ljudima s kojima surađujem, kažem: „Ako smo u ovome uspjeli, što još možemo napraviti novo, drugačije i bolje?“ Tip sam osobe koji kad bi u školi dobila 5, ja bih čitavo gradivo još jednom ponovila, tražila novu povezanu materiju i informacije i time proširila vidike. Pokušavam u svemu što radim motivirati i druge da to pokušaju. To ne znači da me samo uspjeh tjera dalje. Svi mi imamo seriju loših procjena i neuspjeha. I iako mi je trebalo i vrijeme i iskustvo da ‘fail’ prihvatim kao dio veće i šire priče, da spoznam da za loš rezultat postoji razlog i da je to iz nekog razloga dobro, iako u tom trenu ne vidim zašto, trebamo ga prihvatiti i na neuspjehu nešto naučiti. Na taj način funkcioniram i sa svojim timovima – koji dio slike nismo vidjeli, što to nismo mogli predvidjeti, zašto je netko drugi uspio, a mi nismo, što svatko od nas u lancu može napraviti u sljedećoj takvoj ili sličnoj situaciji drukčije i bolje. Vjerujem da je analiza, a prvenstveno samoanaliza sastavni dio rasta. Naglašavam to naročito zato što živimo u okruženju koje ne priznaje i ne prihvaća neuspjeh. Većina ljudi ima tendenciju kriviti druge i pronalaziti izvanjske faktore, i opravdavati se okolnostima koje nisu u našoj kontroli. A puno manje ili uopće ne sagledati svoju ulogu i svoj doprinos.Žensko liderstvo i osnaživanje žena u biznisu snažno podržavaš. Koje savjete kao mentorica najčešće daješ te kakva je kod nas uopće trenutačna situacija kada su u pitanju žene u biznisu? Kako mijenjati društvo u kojem su žene za isti posao plaćene i po 25% manje od muških kolega te još uvijek prilično jake predrasude prema (uspješnim) ženama?– Kod nas postoji iznimno puno uspješnih žena o kojima ništa ili vrlo malo znamo. Većina njih ne želi govoriti o svojem uspjehu, ne želi pažnju ni svjetla pozornice jer se u većini slučajeva – ili užasavaju javnog nastupa ili se boje rizika od osude koju kod nas nosi stigma „ambiciozna“ ili su jednostavno muški kolege puno nametljiviji. Često se sve to preklopi. I sama sam se više puta u životu susrela s time da me pitaju „tko tebi čuva leđa?“ ili „čija si ti, mala?“ ili „tko ti je bio tata?“, da ne spominjem tračeve koji su do mene stizali o tome s kim sam bila i kako sam svoja postignuća ostvarila nemoralnim radnjama. Jednostavno, naše društvo tek sazrijeva i počinje biti spremno za žensko liderstvo. Dodatno, uvijek to naglašavam – za žene na visokim pozicijama titule prije svega znače – odgovornost, dok kod muškaraca – moć. Energija i način ponašanja koje ti aspekti evociraju pokreću sasvim drugačije ponašanje. K tome svemu samo dodajte činjenicu da žene i dalje snose velik dio odgovornosti za funkcioniranje uže i šire obitelji, norme i ideali koje im društvo, mediji, okruženje nameću su izrazito visoki – i ispada da ni sebi ni drugima nikada nismo dovoljno dobre. U spletu svih tih okolnosti – žene u biznisu moraju birati bitke, one osobne i profesionalne. Pa često, iako imaju puno toga reći, čak i osjećaju odgovornost pomoći drugim ženama na njihovu putu samo/prihvaćanja, sazrijevanja i uspjeha, ipak odabiru ostati samozatajne. Vjerojatno zbog tog što sam takvo okruženje nameće i pritišće nas predrasudama koje moramo razbijati i svakim svojim potezom demantirati, sam se svojim radom, među ostalim, zauzela i za osnaživanje žena u društvu i biznisu.Jako si angažirana oko obnove Zagreba, jedna si od osnivačica udruge SOS Zagreb. Kako bi nekome tko nije toliko u problematici objasnila zašto je obnova ovakvog Zagreba apsolutni prioritet, a pogotovo te to pitam kao stručnjakinju za nekretnine, ne samo stanovnicu centra grada?– Nedavno sam bila gost predavač na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu na kolegiju Urbana ekonomika. Radim to već deset godina zaredom i svake godine studentima kažem da smo jedan od najbogatijih naroda u Europi i čekam njihovu reakciju koja uvijek bude čuđenje i osporavanje. Dok ne shvate da je ta statistika temeljena na vlasništvu nad nekretninama jer u Hrvatskoj čak 83% stambenog prostora je u vlasništvu korisnika. Zbog sustava automatskog nasljeđivanja, a dodatno nastavno na proizvoljno preuzimanje nekretnina nakon 2. svjetskog rata kada su ljudi dolazili u gradove, mjesta, sela i samoinicijativno ulazili u prazne kuće i stanove ili su im bili dodijeljeni po nekim zaslugama, generalno nemamo ni isti osjećaj ni odgovornost prema tim kvadratima kao na primjer oni koji su ih platili i desecima godina za njih otplaćuju kredite. Samim time – vlasništvo nad nekretninama tradicionalno smatramo pravom, a ne obavezom. Kada nas je zadesio potres, upravo je ta brutalna realnost došla do izražaja – da se o njima trebamo brinuti, održavati i u konačnici time povećavati njihovu vrijednost, svoje bogatstvo, vlastitu imovinu, ali i otpornost, kvalitetu i održivost u svakom smislu. Javna uprava kao regulator ima u tome svoju odgovornost jer mora nametnuti standarde, a ne prepustiti vlasništvo stihiji i na nebrigu vlasnicima, prije svega zbog ugroza za život koje neodržavane nekretnine predstavljaju za svoje vlasnike, ali i puno šire – za korisnike, prolaznike, promet, druge građane. Obnova nakon potresa jedinstvena je prilika da vlasnici svojih stanova na račun subvencijskih sredstava obnove svoje zgrade i učine ih boljima i vrjednijima. Ako tu mogućnost ne iskoriste sada uz 100% financiranje iz fondova, sigurna sam da će ih u sljedećim godinama dočekati nova regulativa koja će nametnuti da moraju obnovu napraviti, ali tada o svoj trošak.Pred tobom je u prosincu nova etapa uspješnog projekta “21 put prema uspjehu”, koji si pokrenula 2012. godine. O čemu se točno radi? Što nam sve možeš najaviti?– Projekt „21 put prema uspjehu“ pokrenula sam 2012. godine, a on ove godine ulazi u svoju novu etapu. Projekt se 2012./2013. sastojao od serije sedam panel-diskusija na kojima su gošće bile po tri uspješne žene koje su ostvarile svoj uspjeh u Hrvatskoj, a koje potječu iz različitih segmenata – gospodarstvo, politika, kultura i umjetnost, civilno društvo i akademska zajednica. Panel-diskusije bile su namijenjene prije svega mladim ženama – studenticama završnih godina studija i onima koje su na samom početku svoje karijere, a krovno događanje održalo se 2013. godine pod nazivom LeaderSHE. U novoj etapi koju pokrećemo paneli će imati tematske cjeline i biti oblikovani s fokusom na pojedine profesije – Žene u pravnoj profesiji, Žene u kreativnoj industriji i kulturi i Žene na start-up i scale-up sceni. Kao i u inicijalnoj fazi, i u (n)ovoj etapi projekta želimo dati inspiraciju mladima – studentima završnih godina fakulteta i u fazi ranog zaposlenja, da vjeruju u uspjeh temeljen na predanosti, upornosti, znanju, pravim vrijednostima i vlastitim kvalitetama.Fokusiramo se i dalje na ulogu žena u društvu, značaj i ulogu pojedinca, važnost interdisciplinarnosti, uključivosti i prihvaćanju različitosti. Panele ću moderirati zajedno s Natalijom Labavić, Manuelom Šolom i Sašom Cvetojevićem, a održavat će se svakog četvrtka počevši od siječnja pa sve do svibnja 2022. s početkom u 18 sati na lokacijama Hilton hotela u Zagrebu, te uz livestream na FB i YT kanalu projekta. Krovno događanje projekta bit će LeaderSHE konferencija u lipnju 2022. koja će se realizirati u partnerstvu s Poduzetničkim mindsetom.I ovaj put projekt su prepoznali iznimni institucionalni pokrovitelji, partneri i donatori, a provest ćemo ga u suradnji i uz podršku Sveučilišta i fakulteta u četiri hrvatska grada – Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Čitava agenda projekta je da damo mladima poticaj za samoostvarenje kroz osobne priče divnih ljudi koji ostvaruju svoje snove i da, u moru tema koje nas svakodnevno kontaminiraju, napokon – razgovaramo o uspjehu!Što radiš u slobodno vrijeme, kako ga najradije provodiš? Kako se opuštaš? Imaš li hobije?– Svaki svoj trenutak izvan posla i projekata na kojima radim prvenstveno provodim sa svojom kćeri Amarie koja je neki dan napunila osam godina. Najčešće njezine interese i svoje hobije povezujem pa tako imamo svoje redovite male kućne kreativne radionice. Naš čarobni ormar prepun je inspiracije jer u njemu čuvamo svašta – od slikarskog pribora, gline, trakica, perlica, šljokica. U ovo doba godine, još otkad je bila mala, radimo vjenčiće, darove i ukrase za bor jer volimo najbližima poklanjati, među ostalim, i vlastitih ruku djelo, nešto što se ne može kupiti nego samo od sebe i od srca darovati.Koja su tvoja zlatna pravila šopinga? I kako zapravo najviše voliš kupovati (online, offline, putovanja...)?– Sve do COVID ere nisam bila online shopper. Danas gotovo sve obavljam online. Od kućnih potrepština, do odjeće, opreme i ukrasa za dom. Dok se više putovalo, često bih na aerodromima obavila šoping. I, iako su mi šoping-centri vezani i za posao, kad idem u njih, to je ili radi posla ili vrlo ciljano u određenu trgovinu. Zlatno pravilo za kupovinu nemam. Stihijski, intuitivno i instinktivno kupujem, vrlo rijetko ciljano jer mi baš nešto, na primjer, u određenoj boji treba.Što kažeš o gomilanju odjeće, je li došlo vrijeme da se svi oslobodimo te navike? Kako ti stojiš po tom pitanju?– Od odjeće, najčešće mi ništa ne treba, ali svejedno kupim jer želim upotpuniti ili osvježiti garderobu. Često odjeću koju ne nosim dulje vrijeme poklonim dalje. Stalno pokušavam koketirati s minimalizmom u odijevanju, ali volim izaći iz okvira i ponekad odjenuti neku jaču boju, naglašeni komad nakita ili statement komad. Dugo godina nosila sam vrlo korporativni stil, ravne linije, odijela… tako je to kada si u muškom biznisu pa se kao mlada poslovna žena želiš uklopiti, što manje isticati svojim stilom, pa čak i zatomiti svoju žensku stranu da ne igra preveliku ulogu ili ne pošalje krivu poruku. S godinama, kada sam shvatila da se više ne moram skrivati kao žena, a pokazivati i dokazivati samo sadržajem i da ne želim ne priznati svoju žensku stranu, oslobodila sam se u odijevanju i dopustila si drugačije forme, boje, i s vremenom formirala svoj stil. Veliki sam poštovatelj domaćeg dizajna i svega što nosi potpis autentičnosti, izvornosti i kvalitete.Imaš li u glavi uvijek unaprijed složenu kombinaciju za neku priliku ili to ostavljaš za zadnji čas? Imaš li favorite u ormaru koji uvijek spašavaju situaciju?– Imam ziher kombinacije koje uvijek upale – bilo za svaki dan bilo za posebne prilike. U planiranju spremanja za izlazak iz stana sam najgora. Uvijek nešto radim do zadnjeg trena. I ako nisam ništa isplanirala, a najčešće nisam, onda uskačem u te sigurne opcije – kombinacije ne-boja, ravne linije i najčešće ravne potpetice jer moram juriti. Kao na primjer sad.
