Petar Trbović / modni stilist Da se milijun puta vraćam u prošlost, milijun puta radije bih našao neki drugi događaj – prije nego modni – na koji bih se vratio. Da, znam, možda vam je to čudno, ipak ja radim u modi... Prekrasna je, život s njom je uzbudljiviji, ali osim u danom trenutku u kojem živimo (i ona s nama), meni je potpuno irelevantna. O. K., ako baš moram odabrati nešto, volio bih se vratiti na dan 11. veljače 2010. da pre- režem uže kojim se objesio Alexander McQueen. Krojevi ovakvi ili onakvi, haljine male crne ili velike bijele, izmisle se i vrate prije ili poslije... Ali genijalci, oni se ne vraćaju nikada!Mara Bratoš / fotografkinjaDa mogu vratiti vrijeme, rado bih otišla u Brooklyn 1991. Tada je meni jako drag modni fotograf Peter Lindbergh, snimao legendarni editorijal za američki Vogue s osam svjetskih supermodela: Cindy Crawford, Tatjanom Patitz, Helenom Christensen, Lindom Evangelistom, Claudijom Schiffer, Naomi Cam- pbell, Karen Mulder i Stephanie Seymour. Editorijal se zvao “Wild at Heart”, pod vodstvom Grace Coddington. Modeli su bili odjeveni u romantični Chanel i pozirali su u bikerskom stilu. Tako da taj editorijal i danas inspirira mnoge modne i fotografske zaljubljenike. Meni je mnogo značio u vrijeme kada sam se gradila kao mladi fotograf i zaljubljenik u modu.Nenad Sovilj / dizajner nakita Da mogu, vratio bih se u četrdesete godine prošlog stoljeća, na jedan od legendarnih partija koje je priređivala Evelyn Walsh Mclean. Evelyn, kraljica tadašnje društvene scene Washingtona, nikad s vrata nije skidala jedan od najvećih dijamanata na svijetu, Hope Diamond. Najslavniji dragulj na svijetu svoj nadimak Prokleti dijamant može zahvaliti mitu o zloj kobi koju donosi svojim vlasnicima. Dekadentna vlasnica katkada je dragulj, koji se danas procjenjuje na 200 do 250 milijuna dolara, znala sakriti i onda bi ga svi uzvanici morali tražiti. To bi dakle bila jedinstvena prilika da se dobro zabavim na pravom “noirovskom” partyju i uživo doživim energiju Hope Diamonda.Mateja Penava / manekenkaVratila bih se u SAD na početak Prvog svjetskog rata kada su žene, koje su se tada borile protiv vlasti tražeći jednaka politička prava koja su uživali muškarci, odlučile privremeno prekinuti prosvjede i podržati vlast preuzimajući radna mjesta svojih muževa i braće (koji su otišli u rat) u tvornicama. Prije rata ženska je moda još uvijek žene osuđivala na teške haljine koje su sezale do poda i ograničavale kretanje. No rad u tvornicama zahtijevao je praktičniju odjeću, posebno hlače, ali i haljine koje su napokon dosegle sredinu listova. Ovaj je obrat uveo žene i u mnogo hrabriju modu 20-ih, no imao je i simbolično, prema mome mišljenju mnogo važnije značenje. Žene su ostvarile korak bliže k jednakom statusu u društvu.”
