Milano. Proljeće 1991. Četiri najveća imena svjetskog modelinga zajedno izlaze na pistu Giannija Versacea uz glasne taktove Georgea Michaela i Freedom ‘90. Publika je u ekstazi dok Linda, Cindy, Naomi i Christy svakim korakom cementiraju svoj zvjezdani status pjevušeći pritom svima poznate stihove. Samo nekoliko mjeseci poslije grupa Nirvana izdaje album Nevermind kojim započinje grunge era koja dijeli modni svijet. Suzy Menkes grunge naziva „groznim“, a upravo zbog njega Marc Jacobs 1993. dobiva otkaz iz kuće Perry Ellis jer modni svijet nije spreman za njegovu, danas kultnu, The Grunge kolekciju.Moda 90-ih godina nije bila gigantska industrija. Nije bilo predjesenskih i resort kolekcija ni high street brendova. McQueen je tada posuđivao novac za revije, kupovalo se u second-hand trgovinama, a manekenke su „trajale“ više od nekoliko sezona. Svi su imali više vremena i manje novca i to je bilo sasvim u redu. To je bilo grunge. Te iste 1993. World Wide Web postaje dostupan široj javnosti, ali pametni telefoni i internet kakav danas poznajemo još su daleka budućnost.No vratimo se nakratko u tu daleku budućnost, u 2016. godinu. U Zagrebu smo u jednom studiju, a ispred objektiva talentiranog Franje Matkovića poziraju tri uspješne mlade hrvatske dizajnerice – Sonja Lamut, Marija Kulušić i Lana Puljić.„Super mi je dok me šminkaju i friziraju, ali mi poslije postane vruće, pa ne mogu više stajati, pa me žulja, svrbi, smeta mi svjetlo. Mogla bih biti model samo u dane kad ustanem raspoložena, naspavana... U sve druge dane – dajte mi otkaz“, šali se uvijek nasmijana Sonja.One su tih tranzicijskih 90-ih bile tek djeca, ali ih se vrlo dobro sjećaju. „Sretna sam što sam upravo tada odrastala, bez interneta i gadgeta i kao svako drugo dijete vrijeme sam provodila vani, o čemu svjedoče brojni ožiljci“, sjeća se Marija koja je već tada znala da se želi baviti modom, no nije znala da će to biti upravo modni dizajn. Lanu je u svijet mode uvukla želja za transformacijom. „Vjerojatno sam zato sanjala o tome da postanem glumica, pjevačica ili balerina. Fascinirale su me sve te lijepe haljine, pa je zbog ljubavi prema lijepom odijevanju dizajniranje odjeće meni najprirodniji medij kojim izražavam kreativnost i ideje.“ Gotovo 300 km istočno od Zagreba, Vinkovčanka Sonja tada je sanjala o nogometnoj karijeri. „Redovito sam odlazila s tatom na nedjeljne utakmice, pratila rezultate, igrala nogomet na ulici s dečkima (...) dok nisam upoznala rad Marca Jacobsa. Njega držim odgovornim što je igla probušila loptu. I hvala mu na tome.“Otada se moda znatno promijenila, a Marija vjeruje da su u 90-ima "za dizajnera i manekenku izuzetno bili važni osobnost i karizma. Dizajnerima je možda bilo teže ostaviti dublji trag nego danas kada možete streamati reviju, ali samim time konkurencija je mnogo veća nego prije“. Na pitanje što misle o pametnim telefonima na revijama i u backstageu, dizajnerice su podijeljene. Sonja tvrdi da se toliko unese u posao na dan revije da zaboravi fotografirati pa se iskreno veseli tuđim fotografijama. Lana pak smatra da je bitno sačuvati element iznenađenja za kvalitetnu prezentaciju kolekcije, no nema ništa protiv društvenih mreža kao načina promocije. Marija se slaže i dodaje da je „u redu okinuti jednu fotku, no na kraju su oči prvog reda uprte u telefone“. Smiješna joj je i medijska opsesija poznatima na revijama jer se „sve svodi na to da kolekcije najčešće ostanu u sjeni prvog reda.“Osim što revije nisu pratili kroz objektive, u 90-ima je publika pljeskala kad god bi im se nešto svidjelo. „Danas plješću samo kad manekenka padne ili pokaže grudi“, smije se Sonja. „Meni je žao što se više ne plješće“, dodaje Lana, „katkada imam osjećaj da pojedinci sjede nezainteresirano, a mislima su miljama daleko.“Dok se tako naše snimanje privodi kraju, razmišljamo kako ćemo na idućim revijama ovih talentiranih djevojaka nastojati ostaviti svoje pametne telefone u torbama. Možda čak i glasno zaplješćemo prije defilea, bez obzira na začuđene poglede iz prvog reda.
