Trenutno čitate

"Žene se susreću s pitanjem 'Zašto nisi udana', a kad se zauzmu za sebe, zovu ih agresivnima"

"Žene se susreću s pitanjem 'Zašto nisi udana', a kad se zauzmu za sebe, zovu ih agresivnima"

9.listopada 2018. u 11:01 nana
  • foto: Privatni album
  • Podijelite članak

Odmah vas upozoravam, ovo će biti sasvim ozbiljna kolumna. S brojevima! Znam da ne zvuči seksi, ali jako je važno. Toliko sam ozbiljna da čak pišem sjedeći za stolom, a stavila sam i naočale. A onda sam ih skinula jer ih ne nosim već godinama, pa mi je malo mutno i boli me glava.

Ali i bez naočala mogu sasvim dobro pročitati brojke, iako nekad moram malo škiljiti. A brojke su ovakve: 60% fakultetski obrazovanih osoba su žene, ali su im plaće u prosjeku 12% manje od muških kolega. U financijskom sektoru, koji je najbrojnija djelatnost u Hrvatskoj, plaćene su čak za četvrtinu manje. Ni za ostale zaostale brojke mi ne trebaju naočale, a upravo iz tog razloga u tijeku je projekt Diva godine u sklopu kojeg se biraju žene koje su inspirirale, potaknule i motivirale druge u svojoj sredini. Ima stvarno super priča i žena poput Maggie, Iris i Ljiljane koje hrabro plivaju protiv struje.

A za plivanje protiv struje, osim jakih ruku, treba i hrabrosti. Ali hrabrost, nažalost, nije u modi za curice. Za curice su ružičasta boja, lutke i slatke haljinice. Hrabrost je za dječake, a uz to im u paketu dolazi i plava boja, autići i gruba igra. Barem mi se tako čini kad skinem ove svoje mutne naočale i okrenem se oko sebe. Dječake se od najranijih dana uči da budu hrabri i slobodni. Oni brzo stječu kondiciju neumorno vozeći bicikle po kvartu, skačući s najviših grana i međusobno se šorajući. S godinama se od njih očekuje da postanu još hrabriji. Ako to ne postanu nazivaju ih curicama, a ako hrabrost preraste u bahatost odmahuje se rukom, jer „svi su dečki takvi“.

nana

Kod curica vrijede druga pravila i hrabrost nije na cijeni. Njih se najčešće odgaja da budu dobre i poslušne te da pomažu. Kada požele biti hrabre i skakati s najviših grana ili se ne daj Bože potući, opominje ih se da takvo ponašanje ne priliči djevojčicama. Djevojčici priliči da sluša, ima dobre ocjene i lijepu odjeću za barbike. Zato curice imaju bolje ocjene i ne stvaraju probleme jer su naučene poslušno ispunjavati očekivanja.

S vremenom se hrabri dječaci i poslušne curice zaposle i počnu zarađivati. Često rame uz rame rade iste poslove, a primaju različite plaće. Ne samo da su ni krivi ni dužni ušli u nejednak sustav, nego ga i sami nesvjesno ojačavaju. Razlike u plaći postoje prvenstveno zbog predrasuda i lošeg sistema, tu nema sumnje. Ali ne pomaže ni to što su muškarci naučeni biti hrabri i tražiti više za sebe, dok su žene naučile „ne talasati“ (osim ako nije riječ o twerkanju). Kako bismo ovo promijenili moramo prestati odgajati dječake da stisnu zube, a djevojčice naučiti kako je zdravo pokazati zube. Trebamo im dopustiti da budu sve što požele, pa čak i ako se to ne slaže s našim očekivanjima.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Diskretan smiješak koji kaže "daj mi pusu, jela sam češnjak".

A post shared by Nana Nadarević (@suddenly_nana) on

Sudeći po komentarima koje sam dobivala u školi, ja sam bila potpuno promašena djevojčica. Moj brat je bio promašeni dječak i bili smo djeca promašene majke koja je umjesto da bude poslušna, bila hrabra. Sad kad gledam, jasno mi je kako zbog nje nikada nismo ni imali šanse uklopiti se u ovaj plavo-ružičasti svijet. Nisu svi baš bili ludi za djevojčicom koja o svemu ima mišljenje, a ni za dječakom duge kose (koji o svemu ima mišljenje). Mojim barbikama redovito su nedostajali „it komadi“ i uvijek su imale samo jednu cipelicu, a bila sam jača i brža od većine dečki iz razreda. I dok su mi kod kuće govorili kako je dobro imati vlastito mišljenje i stav, u školi bi me posprdno nazivali „malom šeficom“.

Mala šefica danas je odrasla i ne igra se više s barbikama, ali se i dalje utrkuje s dečkima. I dalje ima svoje mišljenje, a redovno doma ne može pronaći drugu cipelu. Neke stvari se očito nikada ne mijenjaju. Kada se „šefica“ ne našminka neugledna je, a kada se uredi onda je površna. Sve češće se susreće s neugodnim pitanjima poput onoga „kada će roditi“ ili „zašto nije udana“, a kada se zauzme za sebe nazivaju je agresivnom ili nestabilnom. Ali tu nisam sama, ženama se svakodnevno postavljaju pitanja koja se tiču njihovih reproduktivnih prava, intimnih navika i životnih izbora. S tim pitanjima susreću se i na poslu i u vlastitoj obitelji. A postavljaju ih podjednako žene i muškarci. Slažem se kako postoje pitanja koja treba postavljati, ali možda bih odabrala neka druga. Recimo, zanimalo bi me zašto smo u prosjeku manje plaćene? Zašto smo rjeđe na menadžerskim pozicijama? Zbog čega smo podzastupljene međusaborskim zastupnicima i vladinim dužnosnicima? I zašto smo najčešće žrtve nasilja?

Pitanja je puno, ali odgovori ne bi trebali biti teški. Pa, zar nije puno teže stalno plivati kontra struje? Non-stop si u mokrom, nagutaš se vode i hvataju te grčevi. To ne može biti dobro. Zato pozivam sve žene i muškarce, koji su uspjeli izgurati do kraja ove ozbiljne kolumne, da talasaju zajedno i promijene ove nepovoljne struje.

Vaša mala šefica

Ključne riječi

hešteg kolumna nana nadarević