Trenutno čitate

"Šta može ljubav kad je rak? Može da ti drži ruku dok liječnik vadi pedeset metalnih kopči iz tvog reza..."

"Šta može ljubav kad je rak? Može da ti drži ruku dok liječnik vadi pedeset metalnih kopči iz tvog reza..."

20.rujna 2018. u 09:36 martina

Martina Mlinarević Sopta u Zagrebu ima promociju knjige 22. rujna, a o borbi s rakom dojke otvoreno progovara

Martina Mlinarević Sopta, jedna je od najpoznatijih internet-kolumnistica iz Bosne i Hercegovine, čije objave na društvenim mrežama svakodnevno prati više od 100 tisuća ljudi. Gdjegod dođe održati promociju knjige, dočeka je brojna znatiželjna publika, a na Facebooku je najavila i promociju u Zagrebu:

Radost mi je i zadovoljstvo pozvati vas na promociju knjige Huzur u Zagrebu koja će se održati u subotu 22.09.2018 u 20:00h u HUGO'S baru (Jarunska 5). Pripremamo jednu divnu večer i jedva vas čekam. Pišite u planere!

Martina ima 36 godina, od prošlog rujna bori bitku s karcinomom dojke, a o svemu tome javno i bez ustručavanja progovara i na društvenim mrežama. Posljednja objava bila je posvećena zadnjem tjednu zračenja:

Zadnji tjedan zračenja, we did it! Iscrtana markerima u polju zračenja, ili što bi Una rekla - Sad si kao neka čarobnica ratnica :), želim vam reći da se vodite na preglede u ordinacije. Bilo čega što vas muči. I boli. Ne odugovlačite. Čak iako je neopipljivo. O tom posebno brinite. Čak iako je negdje duboko unutra, izvan dosega kompletne svjetske medicine i narodne alternative, a znate da boli i tišti. Vi ste taj liječnik. U sebe se zagledajte. Sami sebi znate dati sve odgovore. I ne slušajte nikog izvana, osim sebe iznutra. A ako ste jedan od onih koji se upravo spremaju na terapije, znajte da ćete pregurati sve. Jer vam drugo ne preostaje. Sjetite se one pizdunke Marte sto se bojala svega više od života i što je tražila cijelu disertaciju objašnjenja šefa odjela o tome đe se točno kateter gurne i kako izgleda taj megakompleksni manevar, onomad kad je Unu rađala. E pa vidiš, ta i takva je preživjela sve ovo što znaš, i sve ono triput gore što ne znaš. I ti ćeš. Hoćeš. A ta spoznaja da si izdurao sve, i da ni sam više ne znaš gdje su limiti tvoje izdržljivosti, najveće je postignuće od svih. Upisao si se u žive u trijesšestoj. A zbog tog se vrijedilo roditi.

Martina je tekst popratila i fotografijom u kojoj se jasno vidi kako je markerima iscrtana u poljima zračenja.

martina

Martina je nedavno pohvalila i ekipu s mostarske Onkologije koja radi na zračenju, tim fizičara i medicinskog osoblja te ih opisala kao brze, učinkovite, nasmijane, kultivirane, profesionalne:

Divno se ophode prema pacijentima, starcima, međusobno. Sjajno je biti u najgorim momentima svakodnevno u vašim rukama, fala što niste otišli u Njemačku.

Albumom fotografija imena "Koja se ne predaje" osvrnula se i na proteklu godinu jer je ovih dana taman prošlo godinu dana otkad je, kako sama kaže, prvi put ugledala krv na majici:

Godina prođe, život ne dam nikad. Zatvoren krug započet na ove datume prošlog ljeta u vrućinama anadolskim, završen istim datumima na istom mjestu zagrljajima ovog ljeta. Sumirati proteklih 365 dana ne bi znali ni mnogo vještiji sa slovima od mene. Kalvarija života, ljepota disanja, najtamnije dno pakla, veličanstveno čudo postojanja, razarajući potresi, rađanje iznova, jeza prezira, snaga stajanja uz sebe samoga, fascikla krcata medicinskom dokumentacijom, glava uzdignuta, izdržati, izdržala. Svima koji su bili blizu, neizrecivo hvala. Pa i samo čitanjem. Koje nikad nije bilo samo čitanje nego zavoj preko svih sranja. I vjerovanjem. U mene, bezuvjetno. U Kaštelana. „Ja sam tvrđava s jedinom zastavom srca. Ja sam tvrđava koja se ne predaje. Ne predaju se mrtvi oslobođeni svojih čula. Ne predaju se munje u brzom letu. Ne predaju se živi sa draguljima očiju. Utvrde se predaju, ali ne ove od sna. Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.“

Veliku ulogu tu je odigrao i njezin tata koji je s njom prošao karantenu u Zagrebu, kao i čekanje u bolničkim hodnicima. 

Emotivnom objavom zahvalila je roditeljima, njihovoj mirnoći tijekom svega što se događa, za sve zagrljaje i za to što je, kako sama kaže, "drže zauvijek":

Izgleda toliko mirno da ti je posve jasno koliko se loše pokušava ispretvarati. Da je miran. Da je dobro. Poželim mu stisnuti ruku preko stola do krvi, preko oba stola za kojima smo čekali taj dan, kao onomad na zahrđalom vrtuljku u Pirovcu dok sam bila dijete, a on je okretao svom snagom nefunkcionirajući, u travu zarasli ringišpil samo da mi izvuče osmijeh. Kako je samo uvijek pravio svijet po mjeri mojih očiju, čak i onda kad je to bilo potpuno nemoguće. A sada njegove prijete da potope sve što znam i dotičem. Lažem naravno, surovi kamenjarac ne plače, jeste li normalni, surovi kamenjarac se toliko loše pokušava pretvarati da je dobro. Da je miran. Poželim mu vrištati pred tim licem izvještačenim od bit-će-dobro. Poželim mu utankati sedam hiljada izvinjenja u krvnoj infuziji, izvinjenja od mog postojanja. Zadnje što u životu planirate za svog oca je da će biti s vama u 10h ujutro kod odvjetnika za razvod, u 12h na Patologiji gdje će vam reći da jeste rak. U istom danu. Da će sjediti za oba ta stola, a njegova ljubav za vas će biti prstima opipljiva, jestiva, gusta opna oko oporog zraka, nikad veća, obješena od vaš vrat težinom obrtaja onog nefercerajućeg ringišpila, teglit će vas naprijed, protresti ko smokvu punu sazrelih plodova, ko da otresa odvrdle sve tuge s vaših ramena, ljeto iz ispucalih peta. A htjela sam samo da bude sretan, ko ono jednom kad me je citirao fratar na misi na groblju. Zadnje što u životu želite jeste da vaše boli bole vaše roditelje. Posebno kad su takvi nakrivo nasađeni kao što je slučaj u našoj i krivo nasađenoj kući, dole između dva slapa, pod Butorovicom. Kad ste čitav život imali slobodu biti i živjeti; kad su puhali u vaša krila, nikad ih sputavajući; kad su slušali vaše budalaštine, ne pokušavajući im mijenjati smjer; kad su disali vaše ideale, uvijek im vjerujući; kad su voljeli vaš glas, nikad ga ušutkujući. A mogli su biti, štajaznam, normalni. Sretna vam trijesšesta godišnjica braka. Jebiga, znam da ste, da je pravde, trebali dobiti dijete sasvim koordinirano s bioritmom učmale društvene prihvatljivosti. Izgledaju toliko mirno, da ti je posve jasno koliko se loše pokušavaju pretvarati, dok me njeguju poslije bolnice svojim brižnim ključnim kostima ko netrepćućim stražarima. I mada će morati na svojim plećima povući plug prijekornog konzervatizma, samilosne poglede i nojski zabadajuća pitanja, njihova ljubav je opipljiva, jestiva, gusta opna, dok vas oblače na sebe ko zastavu, jer kad imaš svoje od svoje krvi izvjesiš ga ponosom. U sreći, i nesreći. Za pećinu sigurnosti, za šator od zagrljaja, za dva stola u istom danu iza kojih on sa mnom hini da je dobro, za wc u kojem ona ostaje na nogama dok mi prvi put skida zavoj, dok mi šapuću da sve mogu sama i da nikad nisam sama, za mogućnost da budem i jesam, za smijeh kojim se branimo od svega, za trijesšest godina suštinske jednakosti u dvojnosti, za koju još uvijek dokazujete da postoji, i da još stignem. Stignem. Za pokretanje pokvarenog ringišpila. I u djetinjstvu, i u odraslosti. Za nebo koje se vrti nad našim očima, dok me držite zauvijek. Fala moroni moji.

martina

Prekrasnom objavom o ljubavnim odnosima i u najtežim razdobljima izazvala je veliku pozornost:

Šta može ljubav kad je rak? Može da ti drži ruku u unutrašnjosti svojih dlanova dok liječnik na noćnoj dežuri vadi pedeset metalnih kopči iz tvoga reza, dok za pošten svijet traje utakmica, može da izgleda najljepši ikada dok ga tako gledaš naopačke, dok ležiš gola na zelenom stolu u zelenoj sobi što se zove Previjalište i vonja po krvi, strahu i medicinskom benzinu, dok te tako gleda naopačke, a ti izgledaš najgore ikada; Može da se ne trgne uopće kad zagalami iz daljine susjednih birtija pivski huk navijača, gol u mreži Argentine, može da ga posve zaboli neka stvar, može da ne diše dok vaga razliku u tvome disanju i odokativno ocijenjuje količinu bola sa svakom izvađenom kopčom, gledajući ti u oči, govoreći doktoru da je težina svakog ožiljka, operacije i karcinoma jedno veliko ništa naspram težine tebe kao osobe i u najidealnijim momentima, može da se smijete, može da zamiriše more, može pasti još jedan gol, pa još jedan, i Messi je Lessi i poludjela je planeta krvoločna od niskih strasti, i čuješ odnekud Čavoglave, i pucanje kao da je rat; Može ljubav, ljubav može sve to učiniti nebitnim i malim, da sve prestane, ljubav može učiniti da rak nestane. Može ljubav da vodi ljubav unatoč ranama i da ne vizualizira neku starletu pritom, da navija gromko za svaki tvoj otplivani metar kao da čeka Michaela Phelpsa u cilju, a ne tvoju slabašnu ruku sa izvađenim svim limfnim čvorovima u tri kata, i može da te fotografira u kupaćem kostimu s protezom ozaren kao da minimalno slika Brižit Bardo u najboljim danima, a ne siso-rahitičnu tebe, može da se posvađate nasred ceste o krucijalnom pitanju tko bolje vozi, može ljubav da se grli do kosti u nevremenu nadomak Piska, dok ti se duša uz njegovu mokru kožu stiska (ovo je jednostavno bila rima za nepropustiti), onda kad mu i lice liči na nebo. Šta može ljubav kad je rak? Može ljubav i da ode, da odustane, da zalupi vratima, da zašuti kao grobnica, kao ponornica, može ljubav da je nema, da se pravi zaklana, da je udavi strah, primitivci i jad. I kad je život, i rat, i rak, i mrak. Živih vam ljubavi želim. Ljubavi od ljubavi, od krvi i medicinskog benzina i seksa i galame, da se ima šta pamtiti kad se sabirao račun, sve da je sutra, sutra da je...kraj. Od mrtvih se ljudi što hodaju spašavajte, sebe mrtvoga iz taloga bezličnih ustanite.

martina

Povodom proslave 36. rođendana, objavila je fotografiju koju je fotkala njezina sestra, Matea Mlinarević, a kao najbitnije što joj se dogodilo u protekloj godini, izdvojila je činjenicu da je preživjela:

U ponedjeljak mi je trijesšest. Od svih ružnoća u protekloj godini, biram ono najljepše - preživjela sam. Pričajući o tome, preživjele ste i mnoge vi što ste otišle na pregled, pronašle svoj rak navrijeme i odlučile mu glavu stući, svom silinom vlastitog inata. Samo zbog tog se vrijedilo roditi, iako su nas balkanske žlibine naučile šutnji i pognutoj glavi, sakrivanju i trpljenju. U ponedjeljak mi je trijesšest. Od svih ružnoća u protekloj godini, biram ono najljepše - do srži sam bila gola pred sobom. Do istine. Zagrlila se u najbolnije ožiljke i izvukla živu glavu. Voljela sam kao da je sutra smrt i umirala sam živeći najživlja ikada. A život vam želim. Od vazda uzdignute glave i zagrcnute sreće. Vodite se na preglede. I u šetnje. I ljubavi neke vodite. Proslavljajte rođendan i tri dana prije, i tri dana poslije. I jednom onako, usred godine, kad vam se ćefne. Nikom se nikada ne objašnjavajte, osim očima u ogledalu. S njima budite u miru, uvijek. -- Foto - Matea Mihaljević (majko sestra me slikala, nije nikakav muški fotograf nažalost, mani se šećera i vode - /// Logično, i samo materi ćete se objašnjavat dok vas ima :) )

I prije kemoterapija se osvrnula na to kako izgleda ljubav, a najvažnija rečenica je ona nisi donio cvijeće, nego sebe...

Nisi donio cvijeće nego sebe, cvijeće će uvenuti, usmrdit će se ustajala voda u vazi, mutno žutilo istančanog vonja, a ti ne planiraš da umreš dok god mene od smrti ne izuzmeš. Ali ja ću uskoro biti ćelava i vonjat će iz mene otrov kemoterapije, zamisli koliki će mi tek nos biti na ćelavost, i rigat ću, a znaš kako se čovjek izobliči kad povraća, nekontroliran strah izbacivanja sebe iz sebe nad wc-školjkom, i sisa mi je trenutno kao znak zabrane prometa u jednom smjeru, okruglastost samo s crtom po sredini, nije mi bilo suđeno biti Karleuša nego pola godine, pa mi uz rez od carskog još samo fali da me rokne i slijepo crijevo, da spojimo crte, i gle - Marta je slovo H ko oznaka za heliodrom! Nisi donio cvijeće nego sebe, rekli su ti da me možeš držati za ruku dok se vozimo kroz sve hodnike, i lift, i sve dole do operacijske sale, a to nije bio pakao nego radost neobjašnjiva ljudskim parametrima. Čak i kad si mi pojeo bolničku večeru. I ruka ti nije bila tek ruka nego sidro smisla. I sve ovo natankano u trijes'pet godina pod mojim noktima krvarilo je takav san. Može li zadnja ljubav biti najprvija, najčišća, najveća, srž mira u vratolomnom ludilu, može li se istinski prodisati onda kad se svima čini da si ugušen, kad ti CT secira utrobu, a iz nje izleti dvjesto galebova divljinom i slobodom, može li se naći razlog za život pored svih papirnih, liječničkih presuda o trajanju, može li se biti ovoliko sretan u ovolikim govnima i jel normalna budala koja želi sve to ponijeti na pločastim snagama svojih lopatica? Smije li se biti sretan zapravo, iznova i stvarno, pogaziti nepisano pravilo primitivizma o paćeničkoj kvoti, o vremenu žene u koroti, smiješ li na oči čeljadi, mahali i svojti, rakasta raspuštenice s djetetom, ako uzmeš ruku što ti čuva biće zanosom muzejskog djelatnika ko rijedak eksponat, i ne planira da te pusti sve dok te od smrti napokon ne izuzme? Nisi donio cvijeće nego sebe, vani je neuobičajeno toplo proljeće, sa dekolteima što se našetavaju korzom, a ti umjesto da bariš sve to, previjaš mi ranu, zavoje precizno lijepiš, pomažeš do tuša, ne daš da se sama drogiram uljem kanabisa, nego ćemo skupa, pričaš o gradovima koji nas čekaju i kako će sve ovo jednom biti jučer, jer sutra je naše. Ima tako nekih ljudi, stvorenih od krila Prenja, od Čvrsnice čvršćih, što kad uđu u prostoriju naprosto ubiju sve maligne stanice ikada. Što mirišu na život. Ima nekog smisla da ih sretneš baš u fajtu sa smrti. Nisi donio cvijeće nego sebe, nikad ti nisam rekla hvala što jesi, znaš da ja ne govorim te gluposti, ali hvala što jesi jer samo zbog tebe ja jesam Ja. Najstvarnija Ja. I pakao je čista radost razlomljena na mrvičaste komadiće konačno pronađenog smisla.

martina

Martina je progovorila i o rekonstrukciji dojke koju je i sama prošla te je rekla kako se s time nosila:

Pametna žena bez sisa može“ - reći će Igor dok sam bila u bolnici, i u tom trenutku vratit će čitav svijet zarotiran do ruba mrklog užasa, na mjesto. Rekonstrukcija dojke zvuči baš kao što i izgleda, rezanje tkiva od kancerogenog bršljana, otrovnog do korijena zbodenog u tebe izbezumljenog, uguravanje zatim silikonskog implantata kojim se zbog psihološkog efekta možeš furati da si ispao iz linije silikona Zvezda Granda, doduše edicija za felšave i rakaste. Suživot te nove, drvenaste mini-lubenice i tvoje druge, regularne, življenjem razgažene sise, tek je priča za sebe, komedijaška naravno. Rekonstrukcija života početi će onog trena kad prvi put pred ogledalom skineš postoperativni grudnjak, suočavajući se sa vidljim i nevidljivim ožiljcima što i zašiveni krvare trnjem bršljana što te je nagrizao. Ne u sisi, nego u srcu. Tko će mene ikad više poljubiti u ovo? - ugnijezdit će se slutnja ko crna vrana pod tvojim tjemenom. Raščerupaj je. Ubij pticu rugalicu. Poljubit ćeš se naprije sam. Tad će zarasti najjeziviji dio tektonskog rasjeda što se tobom prsima razdvaja. Doći će zatim netko da te zagrli triput bez riječi. I neće se bojati. U zamjenu za tvoje ožiljke, nudit će svoje. Izmijenjat ćete rane kao sličice iz nogometnih albuma djetinjstva. Jednom ćeš živjeti najgoru godinu svog života, noćnu moru sa zborom oživjelih čudovišta s tavana. I izvući ćeš glavu. Jednom ćeš morati strmoglavljenim padom potpuno gol srasti sa blatnjavom zemljom, dlanovima đe nećeš znati razabrati šta je rakvašena crvenica, a šta krv, da bi se zatvorio krug od lošosti. I obrisat ćeš koljena, uspraviti oči, a i sise materemi. Jer naprijed se ne može unatraške. Rekonstrukcija duše počinje smijehom. Kad se sva stakla svih prozora ovog svijeta zamagle od grcanja osmjesima. Rekonstrukcija duše počinje istinom. Zdravo, ja sam Martina. Imala sam rak, sisa mi je prerezana, gradus III. Tri su mi zagrljaja trebala da oživim. Još tri života planiram biti, i ostati. Neka vam kraj ove godine bude istinski početak boljeg sebe. I da vas uvijek ljube, u najveće boli i najteže strahove.

Od samih početaka apsolutno ništa nije skrivala pa je, čim je doznala za bolest, objavila status u kojoj je svima rekla s čime se bori:

Dragi moji prijatelji, vazda brutalno iskrena pa tako i sada, da vas izvjestim da s iznenadnom i šokantnom dijagnozom maligniteta na dojci krećem danas na put neizvjesnosti i borbe izvan zemlje, a koji će uključivati operaciju i popratne terapije za dokrajčit ovo govno. Htjedoh samo da osobno saopćim razlog mog budućeg izbivanja, a i da znate ako vam po komšiluku možda stigne vijest da mrijem, da to nije točno, jer ovakvim likovima nije zgodno ni umrijeti. Da ovim putem zahvalim doktoru koji je van ove galaksije, dr. Alenu Humackicu na beskrajnoj požrtvovnosti i zalaganju. Mojoj sjajnoj obitelji i prijateljima. I da zamolim djevojke i žene, ostavite pare za neku trendi majicu ovaj put za UZV, ispregledajte dojke, jer bez ikakve prijašnje obiteljske anamneze, bez kvržice i ciste, a samo sa pojavom iscjetka prije 20-ak dana, moj život se izvrnuo naopačke. Otiđite se pregledati, još danas. I čuvajte se silno. Također se izvinjavam za kašnjenje knjiga u ovom proteklom razdoblju svima koji su naručili, kao i u narednom, te molim za razumijevanje. Povlačim se u mir i sigurnost rova koji će mi trebati za ovaj fajt. Znam da zvučim ko biva hrabro, a znam da me znate. Zato pogurajte u mislima koji atom snage ovom plački. A kad se vrnem napravit ćemo najjaču bezsisnu feštu ikad, obecajem.

Martini želimo da sve bude u redu, a izdvojili smo još nekoliko njezinih objava koje ostavljaju bez riječi. 

 

 

 

 

Ključne riječi

martina mlinarević sopta