Trenutno čitate

"Mama, hvala što si mi kategorički zabranila da u 7. razredu britvicom uređujem obrve (i brkove)"

"Mama, hvala što si mi kategorički zabranila da u 7. razredu britvicom uređujem obrve (i brkove)"

12.svibnja 2019. u 07:00 nana

Prošli tjedan se digla pompa oko posebnog datuma – Majčina dana.

Ne znam točno kad je to, neki kažu prva nedjelja u svibnju, dok ga drugi obilježe već u ožujku. Ja ga ne obilježavam i boli me dupe za Majčin dan. Na Majčin dan nisam objavila maminu sliku na Instagramu uz opis u kojem joj javno izražavam ljubav i zahvalnost. Nije to moj đir.

Ja vam svoju mamu Snješku nazovem, odem s njom na kavu ili pivo, pokucam joj na vrata, a nekad samo sjedimo na klupi i pričamo gluposti dok ljuštimo kikiriki. Možda to nije moderno, al' takva sam. Šta ću, takvu me mater odgojila. Osim toga, tko meni smije reći kada će nama biti Majčin dan? Tko nama može zabraniti da ga nas dvije imamo kad god poželimo? To je još jedna stvar o meni - malo sam prgava. Šta ću, i takvu me mater odgojila.

Svakakvu me odgojila moja mama. Odgojila me da gledam ljude u oči, da se glasno smijem i poštujem druge. Nije me odgojila da budem tiha i poslušna. Sad kad malo razmislim, mislim da me odgajala po sebi. A mislim da sam i ja nju isto malo odgajala.

Ima onih kojima je mama najbolja prijateljica. Meni mama nije najbolja prijateljica. Meni je mama – mama, ona koja sve zna i ona koja zna da će sve biti u redu. To je žena koju prvu zovem kada kupujem bicikl, jer se ona u to kuži. Zovem ju nakon zubara, jer kuži i to. Zovem ju kad sam sretna ili u suzama kad pregazim mačku na cesti, a ona me onda uvjeri da će sve biti okej, jer opće je poznato da mačke imaju devet života. Mama ja sigurna luka, predsjednik mog fan kluba i moj Apaurin, a ne frendica. 

Neću vam pričati kako je moja mama duhovita, oštroumna i ugodna oku, jer to sigurno svatko misli za svoju mamu (bar se nadam). Ja ću vam samo reći da je moja mama čovjek s velikim „Č“ i bez „ije“. Moja mama je ljudina koja nas je naučila da u životu treba biti frajer, a ne kukavica. Možda bi bilo bolje da preskočim priče u kojima se nas dvije cerekamo u autu, jer smo izbjegle policijsku kaznu ili onu u kojoj mom uspavanom bratu crtamo debele obrve (ili sam to ipak samo bila ja?). Imamo mi i gastro priča u kojima pohamo kruh u ponoć, a i glazbenih u kojima razvaljujemo duete (al' baš razvaljujemo!). 
Zahvalna sam na tim našim pričama, jer svaka od njih potvrđuje kako nam je suđeno da postanemo tandem. Neobičan tandem vitke plavuše i njezina škiljava djeteta koje je prati u stopu. Čak i na WC. 

A evo još pokoje crtice na kojima sam zahvalna:

Mama, hvala što si mi kategorički zabranila da u 7.razredu britvicom uređujem obrve (i brkove). Ne znam, tada se činilo baš kao dobra ideja.

Tebi mogu zahvaliti što danas nisam razroka (osim kad sam jako umorna), zato što si k'o jastreb pazila na moju dioptriju.

Hvala što nisam morala nositi socijalke, nego si išla u Austriju da mi kupiš lijepe naočale s roza okvirima. I cvjetićima.

Hvala što si imala razumijevanja za moje patnje s matematikom i iskeširala brdo love (koju nisi imala) na instrukcije. I hvala što si me tješila kada bih unatoč svemu tome ponovno dobila kulju na ispitu.

Hvala što si mi uvijek gurala knjige pod nos, pa danas znam razliku između „jer“ i „jel“. 

Hvala što si požrtvovno vježbala sa mnom violinu dok su mačke u našoj ulici zavijale od užasa, pa se danas u društvu mogu pravit važna kako sam završila muzičku školu.

I hvala ti što si udomila jednu od tih kvartovskih mačaka kad smo te žicali, pa ti je sad debela na grbači već 16 godina.

Hvala, hvala, hvala što si uzgajala moju dugu kosu i dvaput šamponirala svaki put kad bih je ulijepila sa sokom od jabuke (nekad i naranče). I thanks što me nisi ošišala kad sam dobila uši u školi, kao što je Lanu njena mama!

Baš ti hvala što si me naučila da vrijedim kao i svaka druga curica. I svaki dečko.

Hvala što si mi rodila brata. Možda nisam imala razumijevanje za njega prvih dvadeset godina, ali evo sad mi je ipak nekako prirastao srcu. Šta ću, kad sam ja jedan veliki mekušac.

Jako je lijepo od tebe što nisi bacila televiziju kroz prozor kad smo po 675. put gledali „Knjigu o džungli“ ili „Čarobnjakov šešir“.

Lijepo je i što nijedno od nas nisi bacila kroz prozor kad bi se krenuli mlatit i urlati. Vjerujem da si bila u iskušenju.

Mama, hvala što si me uvjerila da sam pametna, iako mi treba papir i olovka da izračunam koliko je 15 x 9. 

Nikada ti neću moći dovoljno zahvaliti za ono jutro kada si kupila hrpu Kinder Jaja i dopustila da nam to bude doručak.

Hvala što si došla prijetit Hrvoju Mariću kad me gnjavio u školi. I hvala što si mi doma dala po guzici kad sam ja kasnije počela maltretirat njega. To je bilo dost' edukativno.

Hvala što me se nisi javno odrekla kad sam cijelo polugodište nosila poderane tenisice, tatin stari šešir i nisku bisera oko vrata, jer sam „boho chic“ pobrkala s „hobo chic“.

Hvala što si me naučila da pucam visoko, pa danas imam super posao i visokog dečka.

Hvala što me ne tjeraš da imam djecu, samo da bi ti bila baka. 

Hvala ti što si me naučila da se ne bojim reći svoje mišljenje. Iako si tu možda mogla malo prikočiti.

E, i baš ti hvala što si me rodila. To je bilo jako lijepo od tebe.

Pa, kao što rekoh ja svojoj mami nisam posvetila sliku na Instagramu. Ja sam njoj posvetila kolumnu.

Za Majčin dan pitali smo prolaznike u gradu zašto je njihova mama najbolja na svijetu: