Trenutno čitate

Jeste li se ikada upitali koji trenutak u životu vas je najviše oblikovao?

Jeste li se ikada upitali koji trenutak u životu vas je najviše oblikovao?

9.travnja 2019. u 09:28 nana

Eto, ja nisam nikada, ali netko drugi me nedavno to upitao. Pitanje je bilo zanimljivo i pametno pa sam se potrudila da takav bude i odgovor. Ali kao i mnogo puta do sada – u tome nisam uspjela.

Išla sam u drugi razred osnovne škole i dida me ujutro vodio na školski izlet. Stigli smo na parking petnaestak minuta prije polaska, ali tamo više nije bilo autobusa, kao ni ostatka 2.a razreda. Ubrzo smo saznali kako je razred već otišao i da sam zapisala krivo vrijeme u svoju bilježnicu sa žirafama. Tada sam učinila ono što uvijek učinim kad se nađem u problemu - gorko zaplakala. A moj dida je učinio ono što i uvijek učini kad se ja nađem u problemu – riješio ga. Unatoč tome što nije imao auto, a snijeg je zapadao noć prije, junački smo se zaputili u potragu za mojim razredom. Ne sjećam se točno gdje smo se vozili, ali sjećam se kako sam se zamagljenih 'očalica naslonila na svog gorostasa i jednostavno znala kako će sve biti okej. A tako je i bilo. Sišli smo s busa negdje izvan grada te hodali po duboku snijegu prema velikom dvorcu. Tamo me dida predao mom zaprepaštenom učitelju i oduševljenim prijateljicama te se vratio sam kući u Zagreb. Taj trenutak čiste sreće kada me ostavio s njima ruksaka punog sokova u tetrapaku i sendviča pamtit ću zauvijek. 
Ali to nije trenutak koji me oblikovao.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Gle kozu kak je okitila drvce. #Morocco #travel #goat

Objavu dijeli Nana Nadarević (@suddenly_nana)

Nekad kasnije dogodio se drugi nezaboravan trenutak koji se odigrao na ulici. Usred igre dogodio se, kako to već biva s djecom, mali incident u kojem je (ne mojom krivnjom!) stradala neimenovana barbika (podaci poznati redakciji). Ipak, ubrzo sam se našla kao glavni optuženik, a palo je i nekoliko oštrih riječi. Iz ulice su prognali ne samo mene, nego i mog malog brata kojeg sam uvijek morala vući sa sobom. Sjećam se kako mi je bilo teško dok sam trčala, stežući njegovu ručicu. Nisam samo ja bila u problemu, nego je i on, zbog obiteljskih razloga, posve neočekivano postao krivac. Prestali smo trčati tek kad smo bili na sigurnom, u dvorištu naše zgrade. Ipak, osvetoljubivoj ekipi iz ulice očito nije bilo dosta, jer sam čula korake koji nas prate. Spremna na obračun pospremila sam naočale u džep i stisnula šake. Međutim, preda mnom se pojavila mala zadihana silueta moje prijateljice koja se odlučila odmetnuti zajedno s nama. Taj prijelomni trenutak iskrenog prijateljstva koje traje još i danas zauvijek ću pamtiti. 
Ali ni taj trenutak nije me oblikovao.

Kasnije se dogodilo još trenutaka kojih se živo sjećam, ali nisu me oblikovali. Jedan od njih je svakako bio onaj kad se moja mama suprotstavila predstavnicima školske uprave kojima je smetala duga kosa moga brata. Kao da je oni moraju prati! Očito je do toga dana duga kosa bila rezervirana samo za djevojčice. Međutim, nakon  temperamentnih pregovora, koje je neumorno vodila s više samozvanih predstavnika škole, mama je uspjela izboriti pravo da moj brat, kao i sva ostala djeca u školi mogu nositi dužinu kose kakvu god žele! Mislim da su popustili samo da im Ona više ne dolazi na pregovore. Nije me oblikovao ni ponosan trenutak kad je ta ista mama, tko zna odakle, nabavila kostim princeze za moju školsku predstavu. O istom se i dan danas priča po kuloarima.

Nešto kasnije zaredali su se neki trenuci koji nisu bili ispunjeni ponosom i slavom. Primjerice, trenutak u kojem sam roknula godinu na faksu, jer je prioritet bio izaći na kavu sa zgodnim kolegom iz grupe, a ne učiti o političkim sustavima. Nakon faksa dočekalo me još par nezgodnih trenutaka. Jedan od njih je zasigurno davanje otkaza, jer se nisam slagala s načinom na koji se tretiraju ženski zaposlenici u odnosu na muške. Voljela bih da mogu reći kako su stvari kasnije postale bolje kada sam nakon toga naišla na oglas za posao iz snova, ali nisu. Naime, tada sam se danonoćno pripremala za razgovor te se na dan intervjua za posao pojavila čiste kose, puna strepnje i nade. Vrlo brzo dobila sam grubu odbijenicu uz obrazloženje kako nisam materijal za njihovu tvrtku. Eto i takvih trenutaka je bilo. Ipak, ništa od toga nije bio moment koji je promijenio sve. I tako sam službeno postala osoba koja nikada neće znati koji je THE trenutak koji ju je oblikovao. Ali znam nešto puno bolje.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Ajmo sad jednu ozbiljnu.

Objavu dijeli Nana Nadarević (@suddenly_nana)

Znam da je moj dida ispunio svako obećanje koje mi je ikada dao i ulijevao mi osjećaj sigurnosti koji me nikada nije napustio. Ona mala silueta moje frendice koja me podržava dan danas, naučila me kako se na prijatelje uvijek možeš osloniti, pa čak i kad su manji od tebe. Mama me naučila da mogu biti i ratnica i princeza i da nikada nikome ne dozvolim da mi kaže koju dužinu kose ili jezika moram imati. Zato i jesam ne trepnuvši dala otkaz na poslu kada su oko mene počeli mlatiti oštrim škarama. Najgori razgovor za posao naučio me kako postoje ljudi i mjesta za koje nikada neću biti dovoljno dobra, ali i da postoje mnogo bolja mjesta koja bi zauvijek ostala skrivena da nije bilo ovih prvih. I s vremenom naiđeš na kolektiv u koji se uklopiš savršeno poput puzzle. Padanje godine na faksu svakako me naučilo kako u životu bez muke nema nauke i da za sve što vrijedi treba „zagrijati stolicu“. Ali naučilo me i to da je vrijedilo frknuti godinu zbog kolege s kojim i danas svako jutro pijem kavu. A nekad i cijeđeni sok. Ako se ustanemo dovoljno rano.

Ključne riječi

kolumna