Trenutno čitate

Da mi je kuna za svaki put kada sam čula: "Ti imaš najbolji posao na svijetu!"...

Da mi je kuna za svaki put kada sam čula: "Ti imaš najbolji posao na svijetu!"...

23.travnja 2019. u 09:28 nana

... vjerujem da sada ne bih pisala ovu kolumnu, nego ležala na Maldivima podbuhla od koktela.

Ne smijem vam reći čime se bavim, jer ovo nije oglasni prostor, nego jedna ozbiljna kolumna koja izlazi svaki drugi utorak. Ono što vam mogu reći je da radim za jedan make-up brend koji Hrvatice obožavaju. Moj posao je stvarno super. Često putujem, radim sa super ljudima i okružena sam ruževima. U današnje doba kada svi upisuju tečajeve šminkanja i konturiraju se od glave do pete, čini mi se ne samo da radim za brend koji žene obožavaju, nego imam i takav posao. A i da se ne lažemo - to mi laska. Lijepo je čuti pozitivne komentare i vidjeti interes kod ljudi kada im kažeš čime se baviš. Vjerujem kako ima mnogo drugih zanimanja na koja ljudi ne reagiraju tako dobro. Na pamet mi padaju porezni inspektori, grobari i ona ekipa koja vozi pauka, pa vam odnesu auto dok ste vi samo otrčali baki odnijeti ručak. Šalim se, stvarno cijenim svaki posao i znam da je inspektorima i grobarima uistinu teško i stresno (za ove iz pauka me i dalje boli dupe). Ali eto, ja imam posao koji volim, a koji očito vole i drugi.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Moja fejk iPhone maskica i ja vam želimo ugodan vikend. #maccosmetics #makeup #weekend

Objavu dijeli Nana Nadarević (@suddenly_nana)

Imam još jedan poslić sa strane za koji vam smijem reći, jer ga upravo čitate – ovu kolumnu. Ponosna sam na svoju kolumnu. Ne zato što mislim da je odlična, sam Bog zna da sam sebi najgori kritičar, nego zato što sam redovita. Nikad nisam propustila niti jedan rok, a do sada sam ih napisala 46. Zlobnici bi rekli kako bi bilo za očekivati da je netko nakon četrdeset i šest bilo čega trebao postati vrhunski autor, ali ja o zlobnicima mislim isto što i o Zagrebparkingu. Tapšam se po leđima zato što sam urednici Vesni poslala svaku od tih kolumna, bez obzira jesam li tu večer radila do kasno ili sam na drugom kraju svijeta. Napisala bih je bez obzira je li taj dan bratu rođendan ili sam u groznom PMS-u i od suza ne vidim tipkovnicu. Svako od tih slova sam natipkala unatoč tome što sam bila premorena od posla ili što je vani bio savršen dan za šetnju po špici. I zato sam ponosna.

Nekada u čitavom tom procesu (i zahvaljujući upravo gore navedenim poslovima) dogodilo se i da sam postala prilično mizeran influencer, ali ipak influencer. Ponekad se zbog toga dogodi da uleti neka gažica, konferencija ili honorarčić. Pardon, stvarno ne znam kad sam se počela izražavati kao Ante Gotovac (nadam se da ovo nije nikakav temelj za tužbicu, jer čovjek je zaista govorio „teretanica“ i „škampići“). Na tim gažicama često bih upoznala simpa ljude koji bi na spomen mog posla uzdahnuli - Ti stvarno imaš najbolji posao na svijetu! I tako se začarani krug vašeg Delboyja Trottera zatvara.
A neki dan se zatvorio posebno čvrsto. 

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

My sister went to Albania and all I got was this lousy polaroid. #MACalbania

Objavu dijeli Nana Nadarević (@suddenly_nana)

Sjedila sam, u pauzi između dva sastanka, u čekaonici doktorice na čiji sam pregled čekala puna 3,5 mjeseca (slovima: tri i pol). Nemojte misliti kako se žalim, jer u ovoj zemlji ste sretnik ako na pregled čekate samo toliko. Ja se zapravo hvalim. Uglavnom, sjedila sam u ordinaciji s fasciklom punim marljivo prikupljanih papira, dok mi je srce nabijalo od trčanja s jednog sastanka na drugi. Ipak, smirivala me pomisao kako sam došla po rješenje i lijek od kojeg će mi biti bolje. Doktorica je bila izuzetno ugodna, pogledala sve moje "papire", pa se zagledala u mene i postavila najjednostavnije pitanje na svijetu – Nana, zašto ste vi ovdje danas? Zbunjeno sam je pogledala kao da me pitala korijen iz 354.

Ooo, ne, ovo je jedna od onih koja voli razgovarati s pacijentima, bez da odmah propiše lijek. Nakon malo izmotavanja, uspjeli smo doći do toga kako je Nana došla da bi joj doktorica pomogla olakšati simptome umora i stresa koji su sve intenzivniji. Očito je žena vidjela kako se pred njom nalazi opaki primjerak osobe u poricanju, stoga je oprezno krenula objašnjavati kako trenutno imam previše poslova, gažica i honorarčića. A nakon što sam krenula negodovati kako to nije puno i kako na ovom svijetu ima toliko žena koje žongliraju poslove, honorare i djecu, strpljivoj doktorici je napokon puk'o film. Sasjekla me u tri kratke riječi: „Vi niste poput njih!“ (Znam da su zapravo četiri riječi, ali tri mi zvuči dramatičnije). Ubrzo sam se zahvalila doktorici i pobjegla iz ordinacije posramljena i zbunjena.
Od malih nogu učili su me kako se ničega ne treba bojati i da mogu sve što poželim. Kako mogu sve što i svaka druga žena ili muškarac. To samopouzdanje otvorilo mi je mnoga vrata, a rad priskrbio sve te silne posliće. Svaki izazov sam bez iznimke prihvaćala, ulazila u ring i često zadnja ostala na nogama. Ostvarila sam neke male pobjede, što je pružalo motivaciju za nove borbe. Nažalost, unatoč tome što sam imala odličnu sparing ekipu i često trenirala, svaka od tih borbi me oslabila. Ipak, bikovski tvrdoglavo, gurala sam dalje sve do jedne borbe koja je završila knock-outom. Mojim, nažalost. E, upravo taj knock-out doveo me do fascikla s dijagnozama kojeg sam stezala nasred ulice.

Obuzeo me teški osjećaj srama i razočarenja što sam podbacila. Od cure koja obećava postala sam slabić koji od sudca traži time-out. Hodala sam ulicom posve iscrpljena, a onda mi je, sasvim polako i slabašno, sinula jedna potpuno suluda pomisao. A zvučala je nekako ovako: „Pa što onda?"

Znam, nije to jedan od onih lijepih citata koje će netko ukrasiti s cvjetićima i staviti na Pinterest, ali može biti prilično koristan. Pa što onda ako mi treba time-out? So what ako sam se umorila i ne mogu više istim tempom? Što onda ako trenutno ne mogu koliko i druge žene? Netko jednostavno ima više energije i goriva u tanku, dok se drugome jako spava i mora pronaći način kako se dokopati turbo dizela. To je sve. Čemu sram što mi treba pauza? I kad su nam točno uspjeli prodati priču kako se trebamo ponositi svojim ubitačnim tempom i svakodnevnim stresom. 

Osim toga, reći ću vam nešto najiskrenije – uspjeh je precijenjen. Ne znam s kim se ja to mjerim i kome se dokazujem. Zašto mislim kako je sramota nešto odbiti i reći da ne mogu? Tko kaže da moram uvijek na sve pristati i stalno ulaziti u ring? Zapravo je najpametnije ponekad reći „ne“ i propustiti koji meč. Jedino tako je moguće skupiti snage i idući put borbu završiti šampionski, u prvoj rundi.
A dotad nek' se tuku bez mene, jer ja još uvijek znam da mogu sve. Samo sada sam, napokon, shvatila da ne moram, ako ne želim.

Ključne riječi

kolumna nana nadarević